Gorčin Dizdar – Čuvar lika i djela Maka Dizdara

    Gorčin Dizdar – Čuvar lika i djela Maka Dizdara

    Stogodišnjicu rođenja Maka Dizdara donosi tekuća godina s pregrštom osmišljenih aktivnosti koje nastaju u saradnji fondacije slavnog pjesnika, koju je osnovao njegov prije nekoliko godina preminuli sin, novinar i publicista, Enver Dizdar, Muzeja književnosti BiH, Društva pisaca i Bošnjačkog instituta. Na mjesto oca po njegovoj smrti stupio je Gorčin Dizdar, koji predano nastavlja raditi na započetoj misiji

    Razgovarala: Elma Zećo

    Fotografije: Privatni album

    Iako je prvobitno bilo zamišljeno da 2017. proteče u znaku Maka Dizdara po uzoru na veće, bogatije kulture, ambicioznom programu na put su se ispriječile ekonomske i društvene specifičnosti ovdašnje BiH. “Ipak, bit će realizovan niz projekata”, kaže nam odmah na početku razgovora Gorčin Dizdar.

    “Glavna dešavanja odvijat će se u oktobru, mjesecu rođenja Maka Dizdara – 17.10.1917., s centralnom manifestacijom, svečanom akademijom u Vijećnici. Upriličit ćemo i međunarodnu konferenciju na kojoj ćemo, osim što ćemo govoriti o njegovom značaju za bh. i jugoslovensku kulturu, pokušati izvući Maka Dizdara iz isključivo književnog konteksta, jer je on simbol ideje o postojanju jedinstvene bh. kulture. Veoma brzo će biti objavljen Kameni spavač u svom autentičnom i definitivnom izdanju. Bez obzira na njegov značaj, još uvijek nikada nisu izašla sabrana djela Maka Dizdara, što mi ovoga puta želimo učiniti. Stalo nam je do toga da se sva dešavanja ne vežu samo za Sarajevo, stoga se upravo priprema putujuća izložba koja će 20. marta premijerno biti predstavljena u okviru Zeničkog proljeća. I tradicionalni festival Slovo Gorčina u Stocu ove godine doživjet će svoje posebno izdanje”, opisuje predviđeni program Gorčin Dizdar, diplomant Univerziteta u Oxfordu, koji će kasnije istražujući stećke doktorirati također u ovoj oblasti na kanadskom Univerzitetu York.

    Foto: Samir Zahirović

    DETALJI IZ PRIVATNOG ŽIVOTA MAKA DIZDARA

    Koliko je zadovoljstvo i kolika je obaveza biti na čelu Fondacije “Mak Dizdar”?

    – Prije svega svoju ulogu, koja je i dio porodičnog naslijeđa, doživljavam kao zadovoljstvo. Kako istinski značaj Maka Dizdara još nije prepoznat u inostranstvu, nadamo se da tome možemo doprinijeti. Važno je sakupljati, bilježiti sva nova dešavanja, jer Makovo djelo nije mrtvo, ono i dan-danas inspiriše mnoge umjetnike, pisce, kritičare, te se javljaju nove interpretacije.

    U vrijeme kada je Mak Dizdar umro Vi niste bili rođeni, ali Vašeg djeda imali ste priliku upoznati kroz njegova djela i porodične priče Vašeg oca. Kako bi ga obično opisivao?

    –  Od svih stvari koje sam čuo, izdvojio bih dvije karakteristike, prije svega njegovu skromnost. Slovio je za veoma pristupačnog čovjeka. Svojevremeno, kada bi došli prijatelji mog oca u goste, tada još djeca, Mak bi s njima razgovarao na istom nivou, što je bilo netipično za tadašnje vrijeme. On ih je shvatao ozbiljno. Bio je humanista u izvornom značenju te riječi. Čovjek mu je bio na prvom mjestu i svaki čovjek je imao vrijednost za njega. Osim toga, on je stalno radio. Bio je vrijedan čovjek, iako je većinu života proveo u dosta teškim materijalnim uslovima. Nije imao stalno zaposlenje, živio je u malom stanu sa suprugom i troje djece. Tek kada bi djeca otišla na spavanje, on bi bio u prilici da radi za kuhinjskim stolom. Zbog vremena i mjesta u kojem je odrastao nije završio fakultet, ali je stalno bio posvećen izučavanju brojnih djela, pogotovo onih vezanih za temu koja ga je preokupirala, a to je srednjovjekovna Bosna. O tome svjedoče u našoj biblioteci brojne knjige na različitim jezicima. Izučavao je i jezike i djela, pravio bilješke koristeći ih za svoju poeziju. “Poezija se piše kao što se i živi – dugo i mučno”, riječi su njegove, mada ljudi pjesnike nerijetko zamišljaju kao boeme koji sjede i odjednom im nadođe inspiracija, međutim poezija Maka Dizdara pokazuje da je plod dugotrajnog i sistematičnog rada.

    U čemu je Mak Dizdar uživao, o čemu je najviše sanjao, da li Vam je poznato?

    –  Ako pogledate njegove fotografije, skoro svugdje je s cigarom. Trebala mu je samo jedna šibica i onda bi jednu za drugom palio. Volio je i čaščicu svoje loze da popije. Makova prva knjiga izašla je kada je on imao 19 godina, prije Drugog svjetskog rata, potom deset godina, u vremenu strogog socijalizma, ništa nije objavio, jer se smjelo pisati samo na određeni način, a njemu socrealistične teme nisu odgovarale. Potom izlazi s nadrealističnom poemom, erotskom pjesmom, Plivačica. Kada kažem erotska, mislim na eros kao snagu univerzuma. To pokazuje da je on uvijek sanjao o nekom boljem, poetičnijem svijetu.

    Armenski stećak

    OTKRIĆA NA PUTOVANJIMA

    I Vi se također bavite, između ostalog, istraživanjem srednjovjekovne Bosne.

    –  Od malih nogu sam upoznat s pitanjima srednjovjekovne Bosne, stećcima, njihovom umjetnosti i specifičnostima bosanskog kršćanstva. Živeći i školujući se u inostranstvu, vidio sam kako zapadnoevropske zemlje čuvaju svoju kulturu i tradiciju. Shvatio sam tada da mi u BiH imamo nešto toliko jedinstveno poput srednjovjekovne kulture stećaka, jedan autentičan i autohtoni umjetnički izražaj, koji je zanemaren. To je bila kultura s velikom otvorenosti prema drugom i drugačijem. Umjetnost stećaka potrudio sam se analizirati u širem kontekstu, i, iako se obično govori o utjecaju zapadne i bizantske Evrope, moj zaključak je da se u okviru nje pojavljuju brojni simboli koji zapravo nemaju paralele u neposrednom okruženju, nego u nekim mnogo daljim kulturama.

    Armenska crkva Ahtamar

    Gdje su Vas Vaša istraživanja odvodila?

    –  Armenija je bila moja istraživačka destinacija, gdje sam naišao na oblik spomenika koji nevjerovatno liči na stećak. Tamo se naziva ororots ili kolijevka. Još uvijek nije razjašnjeno otkud ta sličnost. Baveći se narodnom umjetnošću male ruske republike Dagestan, zapazio sam zapanjujuće paralele s našim stećcima. Lov na jelena kao i neki drugi apstraktniji simboli vidljivi su na njihovim nadgrobnim spomenicima. Tamo bih volio otići profesionalno kao i u zapadnu Kinu, gdje turkijski narod Ujguri i danas koristi nešto veoma slično stećcima. Teško je dokazati direktne veze, ali komparativni pristup proučavanju stećaka i umjetnosti uopće doprinijet će boljim zaključcima u budućnosti.

    Koje privatno putovanje biste izdvojili kao posebno?

    –  Fascinantno iskustvo bilo je provesti dva mjeseca u Meksiku. Iako sam bio upućen u tamošnju majansku kulturu, piramide, ostatke njihovih građevina, nisam mogao ni naslutiti koliko toga ima. Na teritoriji Meksika postojale su mnoge civilizacije stvarajući drugačije stilove umjetnosti i arhitekture. Uprkos siromaštvu, Meksiko ima živ duh i kulturu. Hodate ulicom i odjednom nailazite na ljude koji izvode narodni ples. Svugde su boje, život, muzika, veselje.

    Piramida Palenque Mexico

    Koje dijelove svijeta biste još željeli doživjeti?

    –  Oduvijek me je zanimala Južna Amerika, ali je trenutno na listi prioriteta jugoistočna Azija, ili Indija. Dugo planiram da tamo odem. Sve što sam čuo asocira me na neki drugi svijet.



    Čari Hercegovine

    “Zaljubljenik sam u Hercegovinu. Valjda su korijeni svoje učinili. Njen ambijent je specifičan i jedinstven. Bliža Mediteranu i centrima civilizacije još od prahistorije, bogatog je kulturnog naslijeđa. Uz to ima prelijepu prirodu i raznovrsnu vegetaciju.”

     



    Gruzijska anegdota

    “Gruzija je jedna također očaravajuća zemlja, slična našoj, no s još izraženijim kultom gostoprimstva. Ako tamo prolaznika upitate za smjernice kretanja, moguće je da ćete završiti u njegovom domu. Upravo to se meni desilo. Izgubivši orijentaciju upitao sam mladiće u prolazu za pomoć. “Gost je poklon od Boga”, rekoše mi da je gruzijska poslovica i pozvaše da sjednemo zajedno u park da bi me poslije odveli kod sebe na večeru. Počastili su me raznim jelima izvinjavajući se što nemaju još više, jer nisu očekivali gosta. Jedan od mladića bio je proglašen tamadom, osobom koja će držati zdravicu izgovarajući u tim trenucima dubokoumne emocionalne misli. Pokazali su mi i gruzijski ples. Iako je fizički naporan, jer uključuje piruete u zraku – okretanje i po tri puta, oni su ga svi znali.”