Film Tajne iz prošlosti, u kojem također igra, bio je razlog dolaska tursko-njemačkog glumca i reditelja Haluka Piyesa u Sarajevo, gdje je nedavno okončano snimanje posljednjih scena
Piše: Elma Zećo
Tajne iz prošlosti otvaraju silovanja i mučenja, koja se dešavaju za vrijeme najužasnijih godina za BiH. Dječak, plod čina silovanja, zbog genetske bolesti, koju dobija u 20. godini, saznat će istinu o svom životu, te iz Turske doći u BiH da traži porodicu. No, tu će se desiti i ljubavna priča. Bio bi ovo kratki prikaz radnje filma.
Porodična stvar
Stradanja koja su zadesila BiH u bliskoj prošlosti Haluku nikada nisu bila nepoznanica. Rođen i odrastao u njemačkom gradu Cologne, družeći se s bh. prijateljima, upoznao se s tužnim okolnostima u kojma zemlja obitava. I u školi se dešavalo da neko ko je s ovog područja kolabira nakon primanja loših vijesti.
“Svjedočio sam tome preko svojih prijatelja. Tada smo svi bili još mali, ali nije bilo lako, jer nismo mogli intervenisati. Ruke su mi bile vezane, a ja sam poput ratnika, bavim se društvenim radom od šesnaeste godine, bio sam evropski šampion u thai boxingu, rastao bez roditelja, pa sam nakon nekog vremena živio s majkom, stoga je za nas porodica ulica. Svako s ulice, iz komšiluka, dio je porodice. Kada se desi nešto jednom od nas, to je bila porodična stvar. Tako da je porodična stvar bila i ono što se ovdje događalo. Ljudska bića bi se trebala brinuti jedna za druge u svijetu, neovisno o tome odakle dolaze, kojeg su društvenog statusa, kojoj religiji ili kulturi pripadaju. Most među nama moraju biti ljubav i briga, kao u porodici”, kaže za Furaj.baHaluk Piyes.
Anadolijski san
Godinama kasnije pozvan je da odigra ulogu zapovjednika u filmu spašavajući žene, a ono što ga posebno privlači jeste činjenica da je u jednom svom dijelu film čak i pomalo herojski.
“Možeš zapaliti polje, ali nakon nekog vremena počet će nicati novo cvijeće. Moramo pokazati više pozitivnih stvari i na tu perspektivu se usredotočiti”, govori Haluk, čije su opredjeljenje filmovi koji imaju poruku.
Nakon života u Njemačkoj, te u Americi, u tridesetim je odlučio otići u Tursku zbog sticanja praktičnog iskustva u oblasti filma.
“Nisi reditelj ako ne praviš filmove. Ne dobijaš li ponude kao reditelj, još uvijek nisi reditelj. Glumio sam u turskim filmovima kako bih zaradio novac da snimam svoje filmove. Ali to je utopija i tako sistem ne funkcioniše, jer život sa sobom nosi svoje troškove.”
Haluk sada priprema svoj treći film, koji govori o djeci odrasloj u Njemačkoj, a koja su završila u Turskoj.
“Pokušavam reći da nije američki san taj zbog kojeg vrijedi živjeti. Svojoj publici želim reći da je anadolijski san vrijedan življenja i umiranja. To znači da ne moraš imati mnogo novca, velike vile, stanove ili dobra vozila da bi bio uspješan i prihvaćen u društvu. Ako se brineš o onima koje voliš, nećeš umrijeti ostavljen i željan pažnje. Ljudska srca se ne mogu kupiti. Mi moramo osvajati srca, ne zgrade, ili slično. Svakih nekoliko mjeseci pojavljuje se novi auto, novi iPhone…, tako da se trka s materijalnim dobrima ne može dobiti. Ali, ako osvojiš srce, možda će ta osoba biti spremna da umre za tebe.”
Svjetlo za bolji život
Haluk ostavlja dojam toplog i produhovljenog čovjeka. Intenzivno je involviran u društevno korisni rad pokušavajući prije svega dokučiti djecu. Ne sjeća se kada je imao klasični odmor, ali otkriva da voli prirodu, hiking, plivati, baviti se sportom, te da može uživati u svakom trenutku, u kontaktima s ljudima otvorenog srca.
“Selo iz kojeg je moja mama pripada mediteranskom dijelu Turske. Kada pogledate sa stražnjeg prozora mamine kuće, vidite Taursko gorje, dok vam se s prednje strane pruža pogled na more, koje možete mirisati. Zbog toga volim raznolikost”, ispričao nam je Haluk, koji je također imao priliku vidjeti i djelić naše sredine.
“BiH krasi mnogo zelenila, vodopadi, lijepe rijeke, što mi se dopada. Osoba sam koja mora imati interakciju s okolinom. Nisam neko ko će spavati na plaži, ili sjediti ako sam na planini. Želim osjetiti prirodu.”
