Muškarci i žene imaju svoje termine, odvojeno uglavnom zbog rahatluka, ali to je ono što hamam čini hamamom
Piše: Vedran JAKUPOVIĆ
Put me nije odvodio u hamame. Ni u Sarajevu, ni u dalekim gradovima. A bilo je hamama u komšiluku, nije da nije. Ili, bile su zgrade koje su u onom pozlaćenom vremenu zvali hamamima, ali krili su kockarnice, frizerske salone ili kafane. Pa i u period obnove grada, Gazi Husref-begov hamam se preobratio u institut, a Firuzbegov ćulhan postao je Sarajlijama omiljena ljetna bašta. Hamama nigdje, čak ni u primisli.
U vremenu prije ovog, Sarajevo je imalo sedam hamama. Takve su valjda bile potrebe. Vremena se promijenila, kupatila uđoše u kuće pa se na kupanje nije više moralo izlaziti iz topline doma. Prave hamame mogli smo gledat’samo po televizijama. Vrela voda na hladnom kamenu, stajanje u pari, brkati maser “s metar preko leđa”. Odvojeni muškarci i žene, svak’ u svom rahatluku il’ dumanu i po orijentalnim pravilima, svak’ u svom terminu. Da se ne smeta i ne ometa.
Bio je hamam i u meni najdražem kvartu. Onom u kojem je Isa beg i napravio Sarajevo. Konak naslonjen na harem Careve džamije, a harem se nastavlja na hamam. Mahala je Isa begova, pa je i hamam Isa begov. Džamija je Careva, pa je drugo ime hamama – Carev.
Godinama sam gledao ovu zgradu koja je stajala tako porušena i tužna. Drveće koje je nekad iza rata počelo nicati iz njenih zidova postajalo je veće i deblje. Daske kojima su zakovani prozori služile su, čini se, više da pokriju sramotu i nebrigu nego da zaštite unutrašnjost nekadašnjeg hamama. A unutrašnjost oronule zgrade krila je lutajuće životinje, biljke, ljude. Znao sam i nesvjesno preći na drugu stranu ulice da ne tugujem sa napuštenim zidinama. Jutrima bih, nakon, sabaha u Carevoj, osjećao prazan proctor naslonjen na harem.
Bjelina dvorišta i harema Careve džamije davala je još jaču razliku sivilu svog prvog komšije. Kao da sam nesvjesno Boga molio da se upotpuni ljepota prostora između Bistrika i Konaka.
I dođe dan. Ljudi, čini mi se kao u bunilu, uđoše, očistiše smeće, posjekoše drveće sa zidova i ne znam ni kako, obnoviše objekt. Možda je sve to i dugo trajalo, ali vjerovatno je moje čekanje bilo predugo, pa mi se sve učini završenim u trenu. Zgrada kao mala Vijećnica, čudna u svojoj ljepoti. Obnovljena po uzoru na Vancaševu iz austrijskog perioda. Narandžasto-žuta, s nebeskoplavim ornamentiranim detaljima. Maurska, u trenu je dala dah Magreba bistričkom orijentu, osmijeh ulici, dodatnu čistoću mom tajnovitom kvartu. I pogled iz harema Careve džamije sad s užitkom ide na sve strane.
Proteklo je dosta vremena dok nisam navikao na nju, mada ljudi kažu da se čovjek na lijepo brzo navikne. I evo, nakon godinu dana, i ova kockica se uklopila u svoje mjesto.
Sad je u ovoj ljepotici hotel, koji svojim izgledom nudi povratak u otomansko vrijeme, ali što je bitnije, tu je ponovo hamam. Onaj pravi kakvog smo gledali na televizijama. Kamen nakvašen vrelom vodom, kupka uz masaže posebnim platnenim četkama. Ne znam ima li brkatih masera ili su ovovremeni bez brkova.
Muškarci i žene imaju svoje termine, odvojeno uglavnom zbog rahatluka, ali to je ono što hamam čini hamamom.
Kao što mi je bilo potrebno vrijeme da naviknem na lijepo, izgleda da mi je potrebno vrijeme i da shvatim da sve ono što smo imali priliku probati kao gosti dalekih gradova, sad mogu doživjeti na Bistriku. Pravi hamam u mojoj mahali.
