Još kao tinejdžerka Hanan Nanić počela se zanimati za politiku, koncept pravde i istinu, stoga nije bilo razloga da dvoji o upisu studija. Odluka je jednostavno pala na politologiju, dok je spoznajom o izboru zanimanja – novinarstva, nagrađena još kao srednjoškolka tokom prakse na Al Jazeeri Balkans, kojoj će se pridružiti 2018.
Razgovarala: Elma Zećo
Fotografije: Jasmin Agović i privatni album
Mali borac za pravdu, kako ju je nazvao brat, Hanan je odrasla osviještena da pokaže širinu u pogledu na svijet i ljude. Roditelji su oboje djece otpočetka poticali na rasprave i razgovore o idejama, svjetskim događajima, historiji i drugim kulturama, tako da je od malih nogu znala da na svijet ne gleda samo iz svoje perspektive, ili kroz ružičaste naočale.
Ipak, na njeno oblikovanje ponajviše je uticao master studij u nizozemskom gradu Utrechtu – međunarodni odnosi u historijskoj perspektivi, koji joj je omogućio da se danas jezgrovitije bavi razumijevanjem uzroka i posljedica svjetskih sukoba.
Hanan je živjela u Zagrebu, Emiratima, dok je danas njeno prebivalište Sarajevo.
Bez ljudi nema priče o životu
Kao producentica na odjelu Current Affairs Al Jazeere Balkans, producirate i vodite studijske emisije, intervjue, donosite priče s terena i putopisne serijale. Koji format lično doživljavate najbližim Vašem senzibilitetu?
– Uživam u intervjuima jedan na jedan. Uvijek mi je cilj imati razgovor, a ne puku razmjenu pitanja i odgovora. Kada se poklope energije, kada mogu otvoreno razgovarati sa sagovornikom uz obostrano uživanje povjerenja, ponosna budem na ishod, jer smatram da se na taj način ispunjava svrha intervjua. Poseban su mi izazov i drago iskustvo terenske emisije i reportaže, koje sam radila u nekim evropskim i afričkim gradovima, gdje sam doživjela potpuno drugačiju dinamiku rada. Volim i dijaloške emisije – dvaput sedmično uređujem i vodim emisiju Kontekst, u kojoj se najčešće sa svojim gostima bavim aktuelnim temama međunarodne politike. Raznolikost formata i tema ono je što me najviše privlači.
Od 13. do 17. septembra 2024. održat će se Al Jazeera Balkans Documentary Film Festival – AJB DOC, gdje ste angažovani kao moderatorica Q&A sesija i panela za diskusije s međunarodnim filmskim stvaraocima. Kakva iskustva nosite u ovoj ulozi?
– AJB DOC kao poseban projekat u nekoliko je godina postao brend za sebe, donoseći najvažnije priče iz svijeta i dajući platformu onima čiji se glas često ne čuje. Intervjui nakon filmova, Q&A sesije koje su postale zaštitni znak našeg festivala, najdraži su mi dio. Najemotivniji trenutak, definitivno, bio je nakon prikazivanja filma Children of the Enemy. Izlaskom na scenu glavnog protagoniste, publika je ustala na noge i aplaudirala 10 minuta čovjeku koji je uspio spasiti svoje sedmero unučadi. Ljudi su plakali, pljeskali, a emotivni Patricio i reditelj filma Gorki rekli su da nigdje nisu doživjeli takvu reakciju. Nevjerojatno iskustvo emocije i života na AJB DOC-u nas nekako uvijek iznenadi, iako ljudi na naš festival dolaze upravo zbog toga.
Posebnu pažnju plijeni putopisni serijal 72+. Koliko je izazovno približiti život i puls jednog grada?
– Svaki grad i svako mjesto čine ljudi. Ako imam dobre konekcije i upoznam ljude u nekom gradu, priču o njemu će biti lakše ispričati na najbolji način. Nekoliko ljudi koji su posjetili Amsterdam i Lisabon rekli su mi da sam uspjela prenijeti atmosferu i vibe grada na ekran, i to mi je najveća potvrda za dobro urađeni posao. Podrazumijeva mnogo pripreme, snalažljivosti na terenu zbog nepredviđenih situacija, stalni fokus na priči koja se treba ispričati, kao i na tome da snimatelji i ja osjetimo i upoznamo određeni grad i njegove ljude, jer bez toga nema priče o životu.
Mjesta koja se pamte
Na koji se način pripremate za snimanje u jednom gradu?
– Istražujem njegovu sadašnjost i historiju, život, načine na koje se ljudi provode, probleme s kojima se suočavaju. Ono što izdvaja emisiju 72+ je segment dobre prakse. U svakom sam gradu tražila neko dobro rješenje, praksu, inovaciju iz tog grada, koja na neki način poboljšava ili obogaćuje život. Zato smo se u Amsterdamu posebno bavili biciklizmom kao konceptom života, u Lisabonu smo pronašli unikatan oblik bankarstva, u Nairobiju sirotište u slumu Kibera, čiji voditelji i volonteri, koji također žive neuslovno, čine sve kako bi život tamošnje djece imao perspektivu, u Kigaliju je dobra praksa bila veliki državni projekat organizacije najvećih svjetskih sportskih takmičenja, čime se otvaraju nova radna mjesta i Ruanda stavlja na svjetsku mapu, dok smo se u Lagosu odlučili za lokalno digitalno bankarsko rješenje, odnosno, ljude bankomate, koji umanjuju poteškoće 250 miliona stanovnika uzrokovane problematičnim bankarskim sistemom.
Koja su Vas odredišta posebno oduševila?
– Afrika je bila fenomenalna. Naša prva destinacija bio je kosmopolitski Nairobi, grad u kojem smo prvi put osvijestili surovost života kroz paralelni svijet u slumu Kibera, gdje stotine hiljada Kenijaca živi u teškim uslovima. Kigali, glavni grad Ruande, koji je prije 30 godina gotovo uništen genocidom, danas ruši globalne barijere i razvija se. U jednom od najčišćih gradova na svijetu upoznali smo divne ljude iz raznih zajednica zbog kojih smo se osjećali kao kod kuće i uspjeli snimiti autentične priče o naciji koja se i dalje oporavlja. Lagos ima posebno mjesto kod mene, jer je taj grad od 25 miliona stanovnika fascinantan, haotičan i mističan, a njegovi ljudi neki od najotvorenijih koje sam ikad upoznala. U Nigeriji smo se bavili muzikom, odnosno, njihovim globalno poznatim žanrom afrobeat, upoznavši muzičku scenu i nositelje muzičke revolucije Nigerije i Afrike.
Pamtite li neku zanimljivu angedotu sa snimanja?
– Ima ih mnogo! Dolaskom u Nairobi shvatili smo da su nam izgubili prtljag, safari ranger otkazao nam je vožnju nekoliko sati prije dogovora, pa nas je na kraju spasio njegov brat, na safariju nas je uhvatila kiša, što se dešava malom postotku ljudi, a let iz Kigalija za Lagos skoro smo propustili, ne zbog kašnjenja, nego zbog toga što je u zadnji čas pomjeren za ranije.
Nema mjesta sujeti
Od koga ste naučili najbolju novinarsku lekciju?
– Mnogi su me ljudi učili i uticali na mene, ali u samom vrhu je jedan savjet: koliko god isplaniraš teren, pripremi se da sve može pasti u vodu i da moraš znati reagovati u tom slučaju. Alate kako ispoštovati objektivnost i istinitost onoga što prenosimo, savladala sam od kolega i nadređenih u redakciji News, gdje sam bila trenirana da u kratkom roku provjerim, istražim i napravim vijest. Nemam problem da podijelim kontakte ili informacije s kolegama, jer mislim da nam je to svima ključno da bolje radimo svoj društveno odgovorni posao. Dakle, nema mjesta sujeti.
S kojim željama koračate ka budućnosti?
– S dvije želje. Jedna je da se ljudi više informišu i uče o onima i od onih koji su im naizgled strani, jer tako učimo o sebi i otvaramo nove svjetove i dimenzije. Druga želja je da naša realnost bude bolja i da je ne moraju činiti prenošenje i pokušaji razumijevanja najvećih zločina civilizacije, te da njen dio budu dobre prakse i pozitivne životne priče. No, do pozitivnih stvari ne možemo doći, ako ne učinimo sve da se tamna strana našeg svijeta ne promijeni na bolje.
“AJB DOC kao poseban projekat u nekoliko je godina postao brend za sebe, donoseći najvažnije priče iz svijeta i dajući platformu onima čiji se glas često ne čuje”.
