Hrvoje Ivančić – putopisac na kvadrat

    Hrvoje Ivančić – putopisac na kvadrat

    Za sebe kaže da je reporter, putopisac, prijatelj, vjetrogonja. Želja za otkrivanjem nepoznatog, upoznavanje novih kultura i načina života odvela ga je do Afrike, Indije, Bliskog istoka….Najčešće putuje sam. Napisao je dvije knjige: Dunavski blues i Samsara – Put na Istok. Za prvu, koja je priča o dvojici prijatelja koji u malenom gumenom čamcu plove od Zagreba do Crnog mora, dobio je književnu nagradu Rikard Jorgovanić.

     

    Na tvojim web stranicama napisao si „Krenuo sam putovati s namjerom da promijenim svijet, ali je svijet na kraju promijenio mene“.  Na koji način?

     

    U početku imate utopistička uvjerenja i mislite da možete riješiti sve probleme ovoga svijeta, poput recimo gladi, ratova i neimaštine. Onda shvatite da se sve to događa permanentno, svugdje i da se cijeli ciklus čovječanstva vrti upravo u krug sa svim dobrim i lošim stvarima. To vas na neki način izravna tj. promijeni.

     

     

    Koja je najvažnija osobina koju putnik – putopisac treba da ima?

     

    Mislim da bi se to moglo nazvati dubinski pogled u stanje stvari koji podrazumijeva otvorenost prema različitosti, poznavanje društvenih i socioloških odnosa neke sredine te svakako poznavanje geografije i povijesti.

     

    Šta za tebe predstavlja – Istok? Da li je put na Istok uvijek put samospoznaje?

     

    Put na Istok može biti puno toga. Meni je Istok predstavlja vjekovni cilj čovjeka sa zapada, potragu za nečim drugačijim i egzotičnim. Ne mora to uvijek biti put samospoznaje, nikako. MOže to biti put trgovca dragim kamenjem ili začinima.

     

    Studirao si istoriju. Po tvom mišljenju, koji dio istorije ljudske civilizacije je bio najinteresantniji ili najinspirativniji?

     

    Povijest je povezana i nitii jedan dio ne možemo promatrati bez poznavanja prethodnog. Sve se događa u kontinuitetu. No kada bih se morao prihvatiti dubinskog istraživanja to bi najvjerojatnije bilo devetnaesto stoljeće, stoljeće velikog industrijskog napretka, velikih zemljopisnih otkrića. Zanimljiv mi je i Stari vijek: Sumerani, Grci…Narodi n akojima leži naša civilizacija.

     

    Imaš li nekog globtrotera iz istorije, kao uzor – Marko Polo ili Ibn Batuta?

     

    Teško mi je odrediti uzore. Nekad je to bio Marko Polo, pa Aleksandar Makedonski. Dobar mi je turski putopisac Evlija Čelebi kojije tijekom 17. stoljeća punih četrdeset gdina putovao Otomanskim carstvom, a i dalje. Bio je u Bosni, ali i na sjeveru Hrvatske u Čakovcu, bez obzira što je Hrvatska ratovala s Turcima. Tada su putopisci povezivali i donosili nove informacije.

     

    Da li i u kojoj mjeri sami predjeli Azije imaju veze sa istorijom religijskih učenja nastalih na Istoku?

     

    U Aziji, od Bliskog Istoka pa do Varanasija u Indiji sve pršti od asocijacija na svete knjige Abrahamskih religija (Judaizma, Kršćanstva, Islama), ali i na puno starija mitološka učenja Sumerana, Grka, Rimnjana. Kraj djeluje nekako biblijski i tom se dojmu teško oteti. Kada nogom kročite na ta mjesta, prvi put vidite pustinju i život u njoj puno predaja iz tih knjiga postaju vam jasnije i bliže. U nekom racionalnom, literarnom smislu, naravno.

     

    Po tvom mišljenju, koja riječ najbolje opisuje Indiju i zbog čega?

     

    Kontradiktornost. Jer na jednom malenom prostoru vitite toliko duhovnosti i toliko svjetovnosti. Jedni zbrajaju dolare, a poslije mole, drugi žive na ulici, pored njih prolazi najnoviji skupocjeni auto, djeca se rađaju i ljudi umiru sve naočigled.

     

    Da li postoji neka muzika uz koju putuješ i da li muziku vezuješ za određene predjele?

     

    Putujem s čim manje tehnoloških blagodati. Najbitnije mi je da imam gdje napisati tekst i poslati ga. Glazbu slušam u prolazu tj. od lokalnih ljudi tako da je to prvenstveno tradicionalna glazba, ali pokušavam pronaći i lokalne mlade alternativne bendove. To je posebno zanimljivo u arapskim zemljama. Mnoge me pjesme asociraju na neke događaje, ali više me asociraju mirisi poput currya, kadamamo, kurkume…

    Putovao si po Bliskom istoku. Da li postoji zemlja koju bi posebno izdvojio i zašto?

     

    Sve zemlje Bliskog istoka su mi drage, ali najviše sam puta bio u Jordanu. Čini mi se da je to zbog pustinje koja čini 80 posto te države, a pustinju iznimno volim. Služi mi za pročišćavanje. Tamo najčešće nema ničega osim pijeska, pokojeg šatora i čaja kojeg piju beduini. Morate se smiriti htjeli vi to ili ne. Tu sam u kontradiktornosti sa samim sobom jer inače volim društvo ljude i feštanje do ranih jutarnjih sati. No svakom trebaju trenuci mira i čišćenja.

     

    Putuješ sam. Da li bi to promijenio?

     

    Putujem sam, ali nemam ništa protiv da putujem s nekim. Tu i tamo odem na put s kolegama novinarima pa se nekako nadopunjavamo. No ako su veće grupe to je uvijek teže koordinirati i na kraju energiju i vrijeme trošite na besmislene dogovore o tome kamo ići na ručak i slično. Kad si sam u potpunosti si slobodan i neovisan ali to ne znači da svakodnevno ne susrećeš ljude s kojima podijeliš ćašicu razgovora.

     

    Znamo da voliš putovati sam ali da imaš i druga iskustva. Da li je u tvom slučaju gore biti turistički vodič ili putovati sa turističkim vodičem?

     

    U mojem slučaju loše je i jedno i drugo, ali gore je kad ste vodič. Nije da želim pokopati taj način puta, ali u moj se stil to jednostavno ne uklapa. Jednom sam vodio turističku grupu i moram reći da bih rađe kopao kanale na radnoj akciji negdje nego radio to. Sto ljudi, sto interesa, sto želja i vi koji to morate koordinirati…sa smješkom naravno.

     

    Da li si na svom putovanju upoznao nekoga ko te je na neki način promijenio ili uticao na tebe?

    Mijenjao me je put sam. Svaki put nešto mi je dao i tesao me malo po malo. Upoznao sam puno ljudi raznih svjetonazora i shvatio da svaki svjetonazor može biti dobar, ali i loš, ovisno s koje strane gledate. Nesebični fratar Ilija Barišić iznenadio me svojom požrtvovnošću za ljude u Kongu i dosta je utjecao, ali kao čovjek, nikako kao pripadnik crkve. Ne vjerujem u gurue, u ljude koji mogu liječiti bolesti pogledom ili svece koji lete zrakom i bacaju energiju na grad i selo. Vjerujem u kontemplaciju, mir i susretljivost koji rađaju ravnotežu.

     

    Koja je sljedeća destinaciju na koju planiraš da otputuješ i zašto?

     

    Putujem na Bliski istok. To je bila moja prva dalja destinacija prije deset godina. Od tad sam na Bliskom istoku bio pet puta. Želim napisati zbirku kratkih bliskoistočnih priča i volio bi ih napisati baš na Bliskom istoku.

     

    Šta misliš o izreci „Putnici nikad ne pomisle da su stranci“?

     

    Može proći. Ali isto tako mogla bi proći i ova: Putnici uvijek misle da su stranci 🙂

     

    Hrvoja možete pratiti na njegovoj facebook stranici.