Laku noć, dame i gospodo
Eto i ova predstava je završena
Nadam se da ste uživali u njoj
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas
Sve ove godine
Da s dedom ore nebeske njive, 19. februara 2021. godine otišao je novosadski kantautor i pjevač Đorđe Balašević. Dobri čovjek uz čije su pjesme i poeziju odrastale brojne generacije. Veliki prijatelj Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Sa Sarajevom je imao posebnu vezu, reklo bi se neraskidivu. Kada su ga onomad, nakon rata, pitali da li se boji doći u Sarajevo, rekao je: “Da se nečega bojim ja bih se sakrio u Sarajevo!”
Družio se sa našim ponosima – Pimpekom i Kinđetom. Pisao je o Sarajevu u knjigama – “Tri posleratna druga” naročito, pisao je o ratu i tome koliko mu se protivio, što je objavljeno kasnije u njegovoj knjizi “I život ide dalje…” Volio je i pokojnog Dražena Ričla, tragično stradalog prvog pjevača kultne grupe Crvena jabuka, kojem je posvetio pjesmu “Slovenska”.
“Sarajevo je varoš belosvetska. Ono što valja-valja. Ima budala, kao i svugde, ne kažem, ali njih sam sretao samo u literaturi. Oni drugi, koje sam sretao na koncertima, ‘moji’ Bosanci, bili su prava ekipa. Tri su Boga pomirili. Mnogu su radili na tome da mi se neki od najvećih ‘Dana Lavova’ dogode baš u Sarajevu”, govorio je.
Učestvovao je i u snimanju pjesme “Sarajevo će biti, sve drugo će proći” i istinski je vjerovao u to. Unatoč pritiscima iz Srbije da to ne čini, već s prvim konvojima koji su poslije rata krenuli u Sarajevo, krenuo je i Balašević da održi koncert u Skenderiji. Zapravo dva – dvije noći zaredom. Tog 7. i 8. februara 1998. godine gotovo da nije bilo osobe u dvorani koja nije plakala. Nakon vrlo emotivne noći, Sarajlije su mu bile zahvalne jer su se ponovo osjećale žive i nezaboravljene.
“Osvanuli su u štampi u kraju iz kog dolazim veliki natpisi ‘Na Balaševića se sprema atentat u Sarajevu’. Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, pa ja bih se sakrio u Sarajevu. Rekao sam: Okej, ja idem na put i to tako mora biti, to je tako zapisano… ‘Ne bojiš se za svoj život? Ne bojiš se atentata?’ Ja kažem: Ako je to cena, da dva dana budem na nišanu nekog ludaka… Oni su mogli pet godina da budu na nišanu. Eto i meni načina da bar dva dana u životu budem Sarajlija, bar po tome.”
Poslije tog koncerta, vraćao se u Sarajevo još nekoliko puta – da održi koncert na Baščaršijskim noćima, u Zetri gdje je i promovirao svoj film “Kao rani mraz” i knjigu, i posljednji – 2018. godine u sarajevskoj Skenderiji, u dvorani “Mirza Delibašić” za koju je rekao da je dobila ime po čovjeku kojeg je mnogo volio.
Volio je i Tuzlu. “Vi ste moji zemljaci”, poručio je na posljednjem koncertu kojeg je održao u gradu soli 2017. godine. Svirao je i u Mostaru, a želio je da se može vratiti i u Banju Luku, no nikad se nisu pomirili. Bosni je posvetio stihove pjesme “Sevdalinka”!
“Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda, kao dete – zaigrano, prostodušno, naivno… Beograd je, recimo, taj Beograd… Muškarčina, švaca i galamdžija u raspasanoj beloj košulji, na hoklici pred prepadnutim svircima… i Zagreb je gospon Zagreb… Koketni gebelovski brčići, prefrigani šmek preko jutarnje štampe… Najveću larmu podigne kad zvecne kašičicom o rub porculanske šoljice… Pa gospođa Ljubljana… Snežna kraljica, uobražena, elegantna, racionalna,…koja je tako hladno napustila taj brak iz računa čim je shvatila da računa više nema. A Sarajevo… Lakoverno, detinjasto,…zato ono prvo i pruža ruke…”
Nemoguće je izdvojiti samo jednu pjesmu iz njegovog bogatog pjesničkog i kantautorskog opusa… Od Vase Ladačkog to Celovečernjeg The Kida, od D-molla do O, kako tužnih ljubavi ima… Nemoguće je izdvojiti ni samo jednu knjigu za poštovaoce i ljubitelje njegovog lika i djela. Bio je čovjek, bio je pjesnik, obilježio je mnoge živote i sigurno ćemo ga vječno pamtiti!
Naposletku, u po reči je stao, i neće se više osvrtati nikada…
