Isak Samokovlija: Sunce nad Drinom

Al’ nigdje nije tako lijepa kao ovde što je: gore od Vira pa dole do Žanja.

Ovdje se gore razlila, dolje je Žanj rascijepio po sredini, p

a misliš da je tu pružila bedra, a negdje joj je glava gore.

Uvalila se kao djevojka, pa leži tu među njivama i šumarcima,

a tijelo joj se talasa, rekao bi spava, a sanja i smije se u snu.

Zabacila ruke pod glavu, prelijeću preko nje ptice.

Lastavice joj se spuštaju do na njedra, dotiču je krilima i pjevaju joj,

a vrbe joj zorom zaklanjaju oči kad joj od sunca zarumeni magla kojom je pokrila.

Stidna, budi se u lijepo jutro.

Bistra joj voda kao da izvire tu pred tvojim očima iz kamena,

ispod stijena, iz pijeska.

Bistra joj voda, u njoj se sunce bliješti,

okupalo se pa je čisto ko isprano žeženo zlato.