Isak Samokovlija: Sunce nad Drinom
Al’ nigdje nije tako lijepa kao ovde što je: gore od Vira pa dole do Žanja. Ovdje se gore razlila, dolje je Žanj rascijepio po sredini, pa misliš da je tu pružila bedra, a negdje joj je glava gore.
Uvalila se kao djevojka, pa leži tu među njivama i šumarcima, a tijelo joj se talasa, rekao bi spava, a sanja i smije se u snu. Zabacila ruke pod glavu, prelijeću preko nje ptice. Lastavice joj se spuštaju do na njedra, dotiču je krilima i pjevaju joj, a vrbe joj zorom zaklanjaju oči kad joj od sunca zarumeni magla kojom je pokrila. Stidna, budi se u lijepo jutro. Bistra joj voda kao da izvire tu pred tvojim očima iz kamena, ispod stijena, iz pijeska. Bistra joj voda, u njoj se sunce bliješti, okupalo se pa je čisto ko isprano žeženo zlato.
