Al’ nigdje nije tako lijepa kao ovde što je: gore od Vira pa dole do Žanja.
Ovdje se gore razlila, dolje je Žanj rascijepio po sredini, p
a misliš da je tu pružila bedra, a negdje joj je glava gore.
Uvalila se kao djevojka, pa leži tu među njivama i šumarcima,
a tijelo joj se talasa, rekao bi spava, a sanja i smije se u snu.
Zabacila ruke pod glavu, prelijeću preko nje ptice.
Lastavice joj se spuštaju do na njedra, dotiču je krilima i pjevaju joj,
a vrbe joj zorom zaklanjaju oči kad joj od sunca zarumeni magla kojom je pokrila.
Stidna, budi se u lijepo jutro.
Bistra joj voda kao da izvire tu pred tvojim očima iz kamena,
ispod stijena, iz pijeska.
Bistra joj voda, u njoj se sunce bliješti,
okupalo se pa je čisto ko isprano žeženo zlato.
