Bio je to petak, u predvečerje divna ljetnja dana. Sunce je istom zašlo, a nad maglajskim kućama hvatao se već suton. Uskim putićima što vode iz pitome okoline u varoš, svaki čas prolazile su hrpe gizdava ženskinja i vesele mlađarije, vraćalo se iz obližnjih zaselaka kud je izašlo tog dana da se proveseli. Po kitnim se bašćama kola vodila, pjesme orile, cike i vriska momaka razlijegala se na sve strane.
Među ovim skupinama vesele čeljadi išao stasit i tankovijast momak i kao da je izbjegavao svakom društvu. Bio mlad, nausnice istom trgle; nešto crne masti, crna oka, žarka pogleda. Išao putićem, a misao mu nekud daleko lutale: no pred očima mu neprestano lebdila slika lijepe Ajiše. Često bi usporio hod, zamislio se o onom čarobnom licu, osmjehu, onim divnim očima, umiljatu pogledu, a slatke njene riječi i sad mu zuje u ušima. To je prvo djevojče koje je Ahmetu palo na srce. Ahmet je i dosad hodao kao i ostala momčad, al’ nikad da mu oko zapne za kojugod djevojku. Ali on nije ni nalik na današnju mlađariju. On hodao po mahalama, al’ vazda skroman i stidan kao djevojka; nikad riječi, nikad one razuzdanosti kao u druge momčadi. Na prvi se mah vidjelo da je sin čuvenog Omer efendije koji je nekad kasabom upravljao.
Kakav je bio Omer efendija tako je i djecu odgojio. Najstarijeg Mehmeda izući i postavi pisarom kod kadije uz lijepu plaću, srednji mu Ahmet, iza njegove smrti svrši ruždiju i pade u tenzimat, a najmlađi Alija, eno ga vazda prvi u nauci među svojim drugovima. Kad ih je tako izveo na pravi put, onda je mirno legao u grob, ostavivši ih sijedoj hanumi koja se dičila njima.
No majci je ipak najstariji, Mehmed efendija, zadao dosta brige. Odgojen u zgodi, ostao iza oca u lijepom imanju, čijim se prihodom kuća uzdržavala kao malo koja u kasabi, a on, mlad, pao pod ajluk, pa se dugo naprovodio, momkovao, dok se jedva oženi i smiri. Pa i sad, već i otac ne može da se otrese starih svojih drugova, i sad često zađe s njima kud na zelen, proteferići i proveseli se. Nikad on doduše nikom ne bi na putu, ja l’ da nekome rekne “crno ti u oku” , al’ mati se za njeg bojala, kakav je današnji naraštaj.
Zato je sijeda hanuma bila u strahu i za Ahmeta, često govorila, da se i on oženi, al’ Ahmet ni da čuje o tom. Da je tome vrijeme to i on vidi, al’ Ahmet… ta malo je onakvih, to su mnogi rekli: mlađi, al’ opet uviđa neurednost starijeg brata. Razumio je majčinu bojazan, al’ je bio ipak tvrdo uvjeren da on nikad neće bratovim tragom. Sa svojom se ženidbom nije žurio jer je htio da sam sobom steće i namakne sve što mu treba, a u drugu ruku opet: Ahmet je bio svojih misli. Propustio je tolike lijepe prilike, zašto ga je i mati korila, a samo da nađe onu koja će mu biti u srcu, i kojoj će se i on sviđati. U takvoj ženidbi on tražio sreću svoju.
Sjutri dan Ahmet nije mogao odoljeti srcu da ne prođe ispod Muharemaginih prozora. Prolazio je on tuda i prije, al’ prije se i ne ču’ da je Muharemagina Ajiša već djevojka na udaju. Pa i viđao je nekoliko puta, al’ nikad mu se ne učini onakva kakvu je viđe na jučerašnjem sastanku na Ibriševu brijegu. A kad je tu smotri, a ona stala izvan kola, nježna i umiljata, njemu je srce jače zakucalo. Zbunio se u prvi mah, pa onda okrenuo se k njoj a ona… sva porumenila pa se sklonila za jednu drugaricu svoju. Tada joj se približio i… progovorili su po nekoliko riječi. Ahmet joj pri polasku obećao da će je potražiti sjutra dan kod kuće njezine. Od tog je dana Ajiša ispunjavala dušu njegovu.
Jutrom bi bacio pogled u kuću Muharemaginu, a pred veče
svakoga dana kojasio se ispod njenih prozora. Doskora počeo je i obnoć odilazit Ajiši pod prozor i ostajao do neko doba, a ljubav tiha i nježna sve čvršće spajala srca njihova.
– Ah, ne znam kako bih ti kazao koliko si mi za srce pristala! govorio joj on jedanput.
– Vjerujem ti Ahmete!- odvraćala je ona al’ vjeruj i ti meni!
– Otkada smo ono prvi put progovorili, znaš?
– Onog dana nikad neć zaboraviti!
– Ja odnonda vazda o tebi mislim!
Ahmetu se činilo da se njih dvoje nijesu vidjeli da bi se ipak jedanput našli. I zima je bila na izmaku, a Ahmet nije propustio dana ili noć da ne vidi Ajišu, da ne progovori s njom koju riječ. Što koji sastanak, ljubav sve vruća, oni mislili, čeznuli jedno za drugim…
Odlomak iz romana “Zeleno busenje”
Jedan od najvažnijih bošnjačkih pisaca Edhem Mulabdić rođen je 1862. godine u Maglaju, a umro je 29. januara 1954. u Sarajevu. U rodnom Maglaju je završio mekteb i ruždiju. Učiteljsku školu u Sarajevu upisuje 1887. i završava 1890. Nakon toga radi na više mjesta. Bio je nadzornik više osnovnih škola, a od 1923. do 1929. bio je narodni poslanik na listi JMO. Prvim književnim radovima javlja se u Bošnjaku Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Bio je urednik mnogih muslimanskih kalendara (Bajraktar, Mearif) i osnivač časopisa “Behar” i društva “Gajret”. Njegovo kapitalno djelo je prvi bošnjački roman “Zeleno busenje”. Napisao je još jedan roman “Nova vremena”, zbirku novela “Na obali Bosne” i mnogobrojne pripovijetke i članke u časopisima.
Danas je Mulabdić postao lektirski pisac i u škole se vraćaju njegova djela koja imaju veliku historijsku važnost jer nam daju tačnu sliku o vremenu dolaska Austro-Ugarske monarhije i odlaska Osmanskog carstva iz BiH.
