Istinski odmor na Baliju

Šta je potrebno za odlazak?

Za vizu je potrebno:

1) Povratna karta,može i rezervacija

2) Popunjeni formular – preuzima se s weba

3) Slika, 3 x 4 cm

4) 50 $ USD – plaća se kod predavanja dokumentacije

5) Putničko osiguranje

6) Rezervacija hotela

7) Kopija pasoša koji važi najmanje 6 mjeseci

Ambasada je Splitskoj ulici, potrebna je prethodna najava telefonom i za svaki slučaj provjerite uslove za vizu. Zakazati će vam termin, ne stoji se u redu, a čitav postupak ne traje duže od 5-10 min. Osoblje je krajnje ljubazno. Na izdavanje se ne čeka puno, obično 3-4 dana. Eh kada bi se kod nas ovako otvarala firma možda bi bilo više poslova na našim prostorima.

Aviokartu za let iz Sarajeva možete obezbjediti preko Turkish Airlinesa, Air Serbia/Etihada ili Qatar Airways koji leti iz Beograda/Zagreba i ide direktno do Denpasara, glavnog grada na Baliju. Vjerovatno se može naći još nekih varijanti ako kombinujete više avio-komapnija. Obavezno pratite promocije, bude povoljnih cijena. Mi smo se odlučili za Turkish Airlines jer smo mogli napraviti pauzu za hodanje po Istanbulu. Trebala nam je još karta iz Jakarte do Denpasara, što smo sredili preko Garude – njihovog lokalnog avio-prevoznika.

U podne smo sletili u Istanbul. Ogroman je grad, nikad dovoljno vremena za sve istražiti, svaki put se nešto novo vidi. Metro vozi nekih 15-20 min do tržnog centra Foruma. Odemo do prizemlja kako bi u marketu kupiti sitnice. Malo radnje, malo okolina,..vrijeme u Istanbulu brzo prođe. Nabavite Istanbulkart jer se koristi za sve vrste prevoza. Kod povratka na aerodrom primijetimo turiste koji su dovukli svoje bicikle, sastavljaju ih i kreću na tour de Turkiye.  Zašto ne uživati u vožnji biciklom kroz sve ljepote Turske.

Letovi nisu kasnili, ukrcavanje prošlo bez problema, let miran, nakon 10tak sati sletimo na vrijeme u Singapur, a onda na aerodrom Sukarno-Hatta u Jakarti. Sukarno je bio prvi predsjednik i što mlađe generacije vjerovatno ne znaju, jedan je od osnivača pokreta normalnih među nenormalnim, poznatim i pod nazivom Pokret nesrvrstanih. Razmijenim nešto love, kurs na aerodromu nije previše povoljan. Na sljedeći let smo čekali par sati jer smo uzeli veću pauzu ako slučajno bude kašnjenja. Iako je Indonezija nekako malecka na karti, nakon sat i pol leta sletili smo u Denpasar negdje iza jedan noću. Prijatelju zagubili kofere. Savjet, ne stavljajte sve stvari u kofere, ponesite nešto osnovnih stvari sa sobom ako vam zagube kofer da možete preživjeti koji dan dok vam dostave kofere.

Temperatura je prijatna. Na izlasku iz zgrade nude nam taksi za 200 000 rupija. Odem malo dalje do taxi štanda kompanije BlueBird, istaknute cijene čak i povoljnije – 150 00 rupija (blizu 20 KM). Vozimo se i pričamo s vozačem. Klasika, pita odakle smo, rekosmo Bosnia, kada taksista: aaa… Edin Dzeko 🙂  Eh ovakvi ljudi su istinski ambasadori jedne zemlje. Malo se raspričamo o nogometnoj reprezentaciji.  Bi mi žao što  nisam imao dres da mu poklonim. U putu pitam o klimi, ajkulama, malo se zezamo da ubijemo vrijeme do hotela. Sviđa mi se što prihvataju šalu

Alisa u zemlji čudesa

Ujutro smo bili u obilasku hotelskog kompleksa. U sredini višespratnih zgrada je botanički vrt i mali bazen. Ne skidam pogled sa palmi. Kokos i banane rastu unutar zgrade hotela. Sve je sređeno, održava se besprijekorno, čudno mi bi što vidjeh čaplju i varana u jezercetu. Nakon doručka eksperimenti. Probam salak ili snake fruit koji ukusom sliči na krušku i malo vuče na dunju, samo slađe, a izgledom podsjeća na bijeli luk.  Duku je poprilično sladak, passion fruit je prijatnog ukusa samo je onako malo ljigavog izgleda. Banane su im male, možda trećina u odnosu na naše. Nemojte ih podcijeniti jer su ukusne i slatke. Mene su četiri dotukle, dok 3 Bonitine mogu pojesti bez većih problema. U cappuccino naspem smeđi šećer koji ima izgled aleve paprike. Kroz glavu mi prođe misao ako je ovo pravi smeđi šećer, šta li mi onda konzumiramo???

Nedaleko od hotela u Nusa Dua je Bali collection, skup radnji i restorana, fino mjesto za izaći navečer. Za večeru smo odabarali morske plodove. Cijene su pristojne otprilike kao kod nas. Kraba, manji jastog, kozice i još neka riba – povelika porcija je za dvoje ili troje, košta oko 30$. Iako je Bali ekskluzivno mjesto, cijene nisu napuhane. Što se tice standardnih sokova, čajeva i kafa, cijene su otprilike kao u Sarajevu. Svježe cijeđeni kokteli od papaje, manga, avokada su oko 3-4 KM na nekim eksluzivnijim mjestima 8-10 KM. Ti kokoteli se ukusom ne mogu porediti s našim i ovdje je svo tropsko voće slatko, ukusno. U marketima možete naći hrane, voća, sokova kakvih hoćete, KFC i ostalih fast fooda ima na pretek. Možete se dobro hraniti i provesti s manjim budžetom. Za svakog ima mjesta i svako je dobrodošao.

Kuta

Do Kute idemo taxijem. Bar taksi nije teško naći, obično ih ima pred svakim hotelom, cijena kao kod nas, moguć je dogovor. Moramo se informisati o budućim interesantnim lokacijama koje planiramo posjetiti. Na svaki odgovor taksiste mi postavimo još 2-3 podpitanja. Tako u priči dođosmo do žena, pitam kakve su Balinežanke, je li teško živjeti s njima. Kaže žene su svugdje iste, no money no honey. Smijemo se. Odveze nas do Kute, gdje je gužvara enormna, a buka iritantna kao da smo prvi put u životu u civilizaciji, vjerovatno što smo par dana uživali u odmaranju.

Hodamo ulicama, zagledamo izloge, markirane robe za poželiti, cijene nisu nešto povoljne. Jedino je kurs za rupije povoljniji. Policajac nam ljubazno zaustavi saobraćaj kako bi prešli ulicu. Koja razlika u odnosu na naše koji cjepidlače da li ste prošli na žuto ili ste vozili 2 km/h više ili se niste propisno prestrojili samo da bi izbjegli pješaka ili… Šta imam nabrajati,  sami smo krivi što plaćamo nekog da nas pravi budalom.

Vratimo se Indoneziji. Prođemo kroz neki prolaz koji liči na ulaz u hram i izađosmo na plažu dugu više kilometara. Više je naroda na njoj nego što kod nas izađe na glasanje. Rasa, nacija, vjera kao na UN samitu. Svi uživaju, neki surfaju, neki u zalasku sunca, neki u šetnji, neki u meditaciji.

Sjednemo u Hard rock kafe, bi poluprazan. Naručimo voćni koktel. Prepun je leda, nije me oduševio. Cijena je nekih 8$ što je previše za ono sto nudi. Malo kasnije neka grupa poče šargijati za probu. Ozvučenje ko na Halidovom koncertu. Na izlasku primjetih kako se kafić dobro popunio. Odosmo, a dernek te počinje. Pretpostavljam noćni život je žestok u Kuti. Hodamo ulicom, zaustavljaju nas svi redom, nude rent-a-car, ronjenje, surfanje, izlete, motore… U povratku nas taksista odvede u restoran na Jimbaranu, ali baš bukvalno uđe autom u predvorje. Izlazimo iz auta, kao u nekom holivudskom filmu, svi pogledaše čudno u nas i naravno slijedi: Welcome…njihov djetinjasti neiskvareni osmjeh…what would you like to order? Stolovi su na pješčanoj plaži odakle se pogled pruža kilometrima. Konobarica djetinjastog osmjeha i lica šeće oko nas. U priči pitamo je za godine. Kontaš je li djecu izrabljuju. Svi smo žestoooko fulali, ima 38 godina i troje djece. Sestro draga ne loži nas. Je li se šminkaš ili nas levatiš? Kaže samo osmjeh, šminku ne koristi. Pokazuje nam slike djece na mobitelu. Lice čisto, sjajno, nigdje bore. Žene su im mladolike, čak i one vidno starije rijetko imaju bore na licu.

Slono

Za doručak opet jedem panakotu s bananama, super je. Hodao sam plažom koja je sigurno duga 5-6 km. A plaža ima na svakom koraku. U prvi moment čini se na plaži je samo pijesak bez života. Na mjestima gdje nema kupača rakovi intezivno češljaju teren. Teže se primijete na pijesku zbog kamuflažnih boja. Po povratku slikam havere od vjeverica. Već se navikle, jedu iz ruke. Izgorio sam ko 2 jastoga. More je valovito, izbacilo je dosta sitne trave. Plaža je sitni pijesak, temperatura mora je onako prosjek, taman za kupanje. Valovi su bili jaki, bilo je pijeska i u ušima. 🙂

Odlazimo u Bird park. Ulaz je 25$ po osobi, obilazak traje min 2h. Slikamo se s papagajima raznolikih boja. Ara zna biti poprilično nestašna i zanimljiva. Nakon obilaska interesantnog dijela s pticama, ulazimo u odjel reptila. Slikamo se s iguanom. Uvijek neko od čuvara pomaže kod slikanja s životinjama. Mogli smo se slikati s papagajima, kornjačama i iguanom. Kobru sam malo izazivao, odmah širi vrat. Nije prijatan osjećaj iako sam zaštićen staklom. Ne uslikah se s čuvarem aka Dandeejem koji se brine o krokodilima. Kaže mi kada ga hrani bude 3m od njega i kroki je miran. Mani ti to. Još mi reče kobra je otrovna, nisu zubi izvađeni. Opet me prođoše trnci kroz tijelo.

Odlazimo u Bali zoo gdje se može jahati slon. E to je doživljaj. Nas je zapala slonica Adele, a „vozač“ je Rizah sa Sumatre. Pričamo o svemu. Kaže izgubio majku, brata i sestru u tsunamiju. Drugog slona „vozi“ Indonežanka možda meter i pol, slono bi je u jednom zalogaju sažvakao. Stajemo kod neke trske koja se koristi za hranjenje slone, rekoh evo nas ko lovci na tigrove, samo ako iskoči iz trske gotovi smo:). Pitam ga gdje je Dambo, smije se, kaže ova ga još nema. Nastavljamo dalje kroz neki bazen koji je napravljen za njih kako bi se ohladili. Jednog slona su pustili samog, isto je malo djete, ne izlazi iz vode, sam sebe prska. Nakon završetka ture sa slonom od nekih sat vremena, ide hranjenje slone. Onakva grdosija, a tako pitoma i pažljiva. Surlom pazi kako će mi uzeti šećernu trsku iz ruke. Još smo imali prilike hraniti Bambija, Jelenka i čupavog zeku. Osjećaj ni približan kao hranjenje slona. Na svakoj lokaciji za hranjenje ima česma i sapun za pranje.
Nastavljamo dalje do šume majmuna u Ubudu. Prostor je ograđen, put popločan, smješten u debeloj hladovini. Majmuni su simpa za hranjenje, samo se morate čuvati znaju biti agresivni pogotovo veći i dominantni mužjaci. Vole oteti torbicu, naočale, novčanik… Mali su zanimljivi, slobodni, ako ih pustite, popet će vam se na glavu. Naravno zaposleni koji se brinu o turistima, imaju štap, otjeraju majmune kad postanu agresivni.

Luwak

Odemo i do pijace s voćem, povrćem, mesom, … Ima svega. Nigdje nisu istaknute cijene, cjenkanje je dozvoljeno, čak šta više poželjno. Simpa bi djevojčica od nekih 6-7 godina koja nas je u stopu pratila, a nosila korpu od trske skoro veću od nje. Na kraju smo morali koristiti njene usluge iako nije nosila više od pola kilograma na glavi, privremeno. Naravno većinu puta smo sami nosili korpu, a ona nas je u stopu pratila. Date joj nešto siće, vjeruje kako je za 15tak minuta zaradila. Bar ne prosi. Što nije u školi i što ovo radi je druga tematika. Na pijaci ima svakojakih vrsta voća od njihovih domaćih do naših jabuka. One su privilegija jer to tretiraju kao uvozno voće i skuplje su. Čudno je bilo vidjeti na prodaji lišće od palmi smotano. Kako rekoše, služi kao podloga na koju se stavi hrana. Više kao dekor.

Odemo i do radnji tekstila gdje se prodaje isključivo domaća roba poput kebaya, saron, stolnjaka ili prekrivača u batik stilu. Povratak do auta je problem, treba preći preko 3 trake gdje ludo jure automobili i motoristi. Vozači stanu, propuste pješaka. Iz auta niko ne trubi. ČUDNO. Odemo i do pijace životinja. Možete kupiti razne papagaje, zečeve, njihovog velikog šišmiša, čak i luwak mačku poznata po istoimenoj kafi. Bolje nemojte ni pokušavati kupovati životinje jer je mnogo vrsta zabranjeno iznositi. Imaju i dio gdje sa radnjama gdje se prodaju rezbareni drveni predmeti iz jednog komada u motivima buda, zmajeva ili drugih životinja.

Milioner

Uz doručak hranim vjeverice suncokretovim sjemenom. Koje savršene mašine, nijedna sjemenka im ne ispada dok jedu. Odemo do Krisna radnje u Kuti. Poprilično velika i dobro snabdjevena. Tu se može naći najviše tekstila s lokalnim motivima, suvenirima i hrane koja je više namijenjene turistima. Žene kao i svugdje kupuju što treba i što ne treba. Radnica se nakratko uozbiljila kad sam rekao ovo je loša radnja. Onda sam nastavio, ušli smo kupiti samo jednu stvar, a evo već smo natovarili 5-6. Odmah se počela smijati. Super su što se vole šaliti. U mjenjačnici sam ispunio svoj san. Postadoh multimilioner. Za 100 € dobijete oko 1,55 milona rupija. Kako je lijepo biti multimilioner:) Discovery tržni centar je jedan od većih, snabdjeven markiranom svjetskom robom. Ukratko, klasični  zapadnjački tržni centar. U prizemlju mjenjačnica gdje kurs dolara zavisi i od krupnoće novčanice.

Put nas put vodi kroz polja riže do Tanah Lot hrama. Vrvi od turista svih mogućih nacija. Lijepo mjesto. Hramovi su iznad litice, pogled na valove i zalazak sunca daje poseban osjećaj. U povratku sretnemo motoristu koji je okačio dvije barakude i tako se vozi. Dan prije smo vidjeli nekog Evropljanina kako se s ženom i dvoje djece voze zgurani na skuteru. Sve je nekako opušteno, radi se šta hoće, niko se ne nameće niti pravi probleme. Kažem vam zanimljiva zemlja.

Selamat pagi

Klima na Baliju je savršena, temperatura je oko 27-28 stepeni. Kada? Ujutro. Po danu? Isto. Navečer? Isto. Mirikl. Kiša ne pada, a vegetacija zelena. Mirikl još jedan. Bilo je nešto kapljica proteklih par dana međutim vegetacija buja. U hotelu sretoh Arapa, kaže prijatelji mu kupili zemlju negdje kod nas. Morao sam naletiti na nekog ko ima makar veze s nama :). Malo kasnije odemo do hrama Uluwatu kojeg na ulazu čuvaju jalijaši od majmuna. Opet nas upozaravaju da čuvamo stvari. Koliko samo mogu pojesti banana to je čudo. Hram je napravljen na poprilično velikom prostoru iznad litica s pogledom na safirni okean. Neko kaže kako se može uživati u meditaciji, mada se meni to ne čini jer je jako velik broj turista. U povratku u Nusa Dua, slučajno primjetismo religious joint venture. Jedno do drugog su hramovi, crkve i mesdžid. Svak fura šta hoće, niko se ne nameće.

Otišli smo do Bali collection popiti cappuccino, preko puta nam nude masažu po specijalnom popustu 17$ po satu. Masaža je ipak bolja od tanke Starbucks kafe.  Prvi put sam vozio skuter, brzo se navikneš i na to čudo. Iznajmljivanje je nekih 8-10$ po danu. Može se i bicikl iznajmiti. Meni je to čak bolja varijanta jer imaju dosta staza i negdje je prolaz motorima zabranjen. More danas ima jake struje. Na ležaljkama do nas dvoje Italijana u penziji, otišli ko mladi u Australiju. Uživaju u suncu, dok se njihova familija smrzava u Melburnu. I oni se žale na ubrzani život, otuđenost ljudi, hemikalije u hrani, natakarenost ljudi i u maloj sredini. Baš je više nebitno gdje živiš, sve se globaliziralo. Pričamo o svemu, od poslovnih prilika, ekologiji, hrani, …

Vjetar je jak, ko voli jedrenje, Bali se ubio za njega. Na skoro svakoj plaži možete surfati. Ubijam se papajom i mangom. Svježe cijeđeno lokalno voće u prosječnom baru je nekih 3-4 KM.  Probao sam flaširani sok od sirsaka odnosno graviole. Nije neki ukus no pokazao se dobrim u borbi protiv raka i jačanju imuniteta. Kako mi rekoše, svježeg je teško naći na pijaci, ali se mogu naći u kremama, tabletama i sličnim preparatima.

Naletih na Njemce, fin neki par. Ovdje se teško naletiti na natakarene ljude. Učio sam Japanku kako reći Hvala i Dobro jutro na našem. Jako brzo pamti. Naravno i ja sam naučio Selamat pagi i Ohayou Gozaimasu. Odemo se provozati skuterom, no brzo ostah bez goriva. Dok sam čekao na dostavu tegle goriva (tako ga prodaju) ispred nekog restorana, konobar nudi piće. Pokazujem prazne džepove, a on govori nema veze oni časte. Čudni neki ljudi. Nemaju mnogo, mjesto vrvi od turista koji se svakodnevno mijenjaju, opet su ostali topli i gostoljubivi. Natočimo gorivo za koju marku (litra nije ni 1 KM) i opet se vozite do besvjesti. Navečer pričamo s osobljem hotela, baš su prijatni ljudi. Rade bez srkleta i sve stižu. Većina ih nije bila van Indonezije. Saldju je indonezanska riječ za snijeg. Balinežani nemaju tu riječ u svom jeziku.:) Saznamo i za neka ulja, kreme i ostale preparate koji se prave lokalno. Većinu možete naći u njihovim lokalnim marketima. Cijene su pristupačne, par maraka.

17 000 razloga

Sutra dan smo iz hotela otišli do obližnjeg spomenika – na tuširanje. Na stijenama su napravili stazu, možete uživati u pogledu na valove, beskrajno plavetnilo i talase koji se razbijaju od stijene. Odlazim do kraja staze, slikam valove sve dok iznenada ne naleti jedan veći val. Uspio sam sačuvati mobitel, ali sam zato bio kvalitetno tuširan od-do,  sve na meni mokro. Naredni dan je protekao u gmazanju na plaži. Popodne odlazimo na Jimbaran plažu. Veličanstven prizor zalaska sunca i valova. To svakako se ne smije propustiti. Pješčana plaža je duga sigurno 3-4 km. Na plaži opet svih nacionalnosti, rasa i vjera. Svi su posvećeni uživanju u šetnji, kupanju, talasima, slikanju, meditacji… Iznad plaže jedan do drugog restorani s morskom hranom. Opet smo u restoranu Aroma u kojem smo već jednom bili. Radnica se obradovala što nas ponovo vidi. Donosi salatu od paradajza, krastavaca, zelene salate i ananasa. Čudnovat ukus ovog miksa.

Ujutro pakovanje, odlazak na plažu, treba iskoristiti zadnje zrake sunca. Vjeverice su dobile obilatu porciju kikirikija. Iako su me strašili komarcima, tokom boravka sam imao možda 2-3 ujeda. Iz hotela nas i šefica isprati do taksija – kao rodbinu. Kažem čudnovata je to zemlja.

U Jakarti je sparno kao u pretis loncu. Vanjski izgled aerodroma u Denpasaru je kao terasa cvijeća.

Poželio sam naše meso. Kod njih nema ukusnog mesa kao kod nas. I ako ima, dodaju mu začine koji totalno promjene ukus. U avionu opet začinjena hrana koju baš ne preferiram. U Istanbulu to naravno nadoknadim u Ramiz kjofte. I onda nazad… Nešto mi teško pade povratak.

Rezime:

Indonezija je ogromna zemlja, prepuna čuda i harmonije, raj je za putnike i surfere.

– Bali je jedno ostrvce u nizu od preko 17 000 ostrva i isto toliko razloga za posjeti Indoneziju

– Balinežani jako prijatni ljudi, uvijek nasmijani, uslužni

– Klima im je savršeno prijatna, ljeti rijetko ima kiše, možda kraći pljusak

– Voće im je odlično, isprobajte sve moguće voćne koktele

– Hrana u restoranima je većinom od morskih plodova ili vegetarijanska, cijene su pristojne i otprilike kao kod nas

– Planirajte posjetu od bar 10 dana jer se toliko toga ima vidjeti, preporuka je napraviti što precizniji plan obilazaka.

Rijad Osmanović