IZGUBLJENO PLEME

    IZGUBLJENO PLEME

    Maleno izolirano pleme u brdima sjevernog Pakistana. Tvrde da su potomci Aleksandra Velikog

    Ishpada, Ishpada”, začule su se riječi pozdrava dok su uzvanici ulazili u prostoriju. Vrata su se zatvorila, svi su posjedali na pod i sastanak je mogao početi. Među značajnim Kalashima našle su se i dvije žene, što govori o ozbiljnosti situacije. Tu su dakako i stariji, vrlo poštovan sloj društva čiji se savjet uvijek sluša, te obrazovaniji pojedinci. Sve u svemu 20 ljudi.

    “Mnogi kažu da je pravo čudo što smo se održali, ali ako stvari krenu današnjim smjerom, nećemo još dugo”, započinje sastanak Imran, nastavljajući ozbiljnim tonom.

    “Našoj se djeci svakodnevno u školama govori da se preobrate, ljudi sve manje cijene vlastite vijednosti i mislim da se gubimo”, opominje nazočne Imran.

    Ovakve rasprave Kalashi, najmanja religijska manjina u Pakistanu, koja broji samo 3500 pripadnika, vode jednom mjesečno, a cilj im je očuvanje identiteta. Raspravljaju o teškoćama i napretku zajednice. Jedan od problema je što ih muslimani nazivaju nevjernicima, a to je u potpunosti kriva definicija jer Kalashi vjeruju u boga kojeg zovu Khodai ili Dzeao – Stvoritelj koji je prisutan svugdje.

    U slučaju prirodnih nepogoda ili bolesti, Bogu se prinose žrtve najčešće u obliku životinje. Žrtvovanje se organizira u hramovima koji su vrlo jednostavna mjesta na otvorenom s kamenim žrtvenikom i drvenom ogradom. Međutim, najviše žrtava prinosi se za vrijeme festivala u svako godišnje doba. Sve ceremonije obogaćene su pjesmom i višednevnim plesom. Tada, a pogotovo za vrijeme zimskih festivala pije se domaće vino. Vinova loza raste preko cijele doline te se penje i na najviša stabla.

     

    Žrtvovanje posvečene životinje u dolini Kalasha

    Vjerska načela

    Dualizam “čisto” i “nečisto” bit je religije naroda Kalash. Onjesta (čisto) i Pragata (nečisto) odnose se na mjesta, djela, ljude i objekte. Cijeli svijet podijeljen je prema spomenutim načelima. Visoki pašnjaci pripadaju svijetu čistog i dostupni su samo muškarcima, a žene su nečiste i njima pripadaju polja i vrtovi. Za vrijeme mjesečnice i tijekom poroda žene su obavezne boraviti u Bashali, odnosno u posebnoj kući. Prije izlaska trebaju se pročistiti izvorskom vodom ili krvlju životinje.

    U prolazu Bashale žene su se vidjevši me uznemirile pa sam pomislio da će dići uzbunu. Počele su glasno govoriti, gotovo vikati. Spretno sam se izmigoljio sporednom cesticom. Tad sam shvatio da je muškacima približavanje strogo zabranjeno. Djeca također pripadaju nečistom dok ne dođe vrijeme inicijacije. Oko 7. godine dječaci odlaze na visoke pašnjake, izgovaraju im se tajne molitve te se time pročišćavaju.

    U dobi od oko 13 godina dječaci ulaze u svijet odraslih vrlo sličnim ritualom. Kao i sve tako i obiteljske kuće imaju  zone. Ognjište i prostor iza ognjišta pripadaju sferi čistoga, stoga je ženema zabranjen pristup. Do tamo mogu samo ispruženom rukom. U tim istim domovima također se održavaju svečanosti. Kad netko iz zajednice umre, u posjet dolaze svi poznanici i prijatelji.

    “Imali smo pogreb i tri dana sam jeo samo meso, ne osjećam se baš dobro”, prisjeća se Imran. “Mi slavimo smrt.

    Ne bojimo je se i ne tugujemo, nego plešemo i pjevamo”, ponosno govori Imran. U ne tako davnoj prošlosti sanduk s tijelom ostavljao se na otvorenom, a danas se mrtvi ipak pokapaju. Kad je sanduk na groblju, nikome nije dopušteno da ga više ikad dira. Danas je na grobu često i krevet na kojem su odnijeli pokojnika na posljednje počivalište.

    “Cijeli život spavaš na krevetu, a na kraju se nađeš ispod njega”, kroz šalu objašnjava Sheralan čija obitelj još uvijek tuguje za nedavno preminulim ujakom. Tijekom pogrebnih svečanosti došlo je do pogreške u ritualima pa pogrešku treba ispraviti. Povodom toga na najvišem oltaru u selu okupili su se muškarci iz obitelji Sheralana. “Žrtvovat ćemo jarca da pročistimo stado jer na pogrebu su žene jele jaretinu”, pojašnjava Sheralan.

    Žene u pravilu smiju jesti samo meso ženki životinja, a muškarci jedu meso mužjaka. Ravnoteža se ne smije poremetiti. Muškarci koji su predodređeni za prinošenje žrtve odlaze do svetog izvora, peru ruke i do žrtvovanja ne smiju dotaknuti ni najmanju stvar. Ruke drže u zraku. Jedan od njih počne mijesiti brašno i peći posvećeni kruh, a drugi oštri bodež za žrtvovanje. Sam čin ubijanja vrlo je brz i za životinju bezbolan.

    U trenutku najvećeg šiktanja krvi jedan od muškaraca prste ugura u tijelo mrtvog jarca i krvlju poprska svježe odrezanu granu. Na pitanje što bi se dogodilo da žena pristupi oltaru, Sheralan odgovara da bi se “planine srušile i nastale bi velike poplave”. Žena ni u ludilu ne smije do najviših oltara.

    Demokracija u dolini

    Društvo Kalasha ima svoje demokratske uzuse. Sve odluke donose odrasli muškarci, a savjet starijih najviše se cijeni. Vrlo se cijene i riječi plemenskih žena te ih se često sasluša. Iako na prvi pogled izgleda kao diskriminacija što žene u potpunosti pripadaju sferi nečistoga, to u pravilu nije tako. Muškarci ponosno govore o svojim ženama, što se odnosi na sve žene jednog plemena ili doline. Žene imaju potpunu slobodu u odabiru životnog partnera, a ako partnerom nisu zadovoljne, slobodne su pronaći ljubavnika.

    Novi muž tada treba platiti dvostruku svotu koju je ženinoj obitelji platio bivši. Žene su najviše u poljima. U dolini Bomburet cijela vojska žena obrađuje polja. Muškarci samo siju, dok žene “kao majke brinu o usjevima”, objašnjava Imran. Na polju pronalazimo Imranovu sestru, koja je vezivala velike snopove kukuruza.

    “Ništa ne bih promijenila u svom položaju. Vrlo sam zadovoljna i nemam nikakvih problema, jedino… da sam išla u školu, ne bih trebala tako teško raditi”, malo se požalila visoka i jaka Kalashanka. U jednom trenutku ispružila je ruku i u šali pokazala na muslimane: “Oni su problem, njih treba promijeniti”.

     

    Danas u mnogim selima triju dolina živi i stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti. To je najlakše uočiti po ženama, jer muslimanke su često omotane glave, a Kalashanke nose živim bojama ukrašenu narodnu nošnju i mnogo su slobodnije u svakodnevnoj komunikaciji. Problemi često nastaju zbog poziva na preobraćenje.“Ponekad sa džamije pozivaju nevjernike da se preobrate”, žale se stariji. Takav ritam stvara pritisak na Kalashe i na njihovu kulturu. Akbar, musliman čija se obitelj preobratila, ali članovi plemena uglavnom su Kalashi, tvrdi: “Nemamo nikakvih problema s našim susjedima. Nema prisile ni mržnje.

    Čak i sam u široj obitelji imam pripadnike obiju religija.” Kasnije, kad smo se udaljili, Imran je rekao da različiti ljudi različito shvaćaju pritisak. Preobraćenja su velik problem jer biti Kalash isključivo znači biti pripadnike vjere Kalasha. Kad se netko preobrati na islam, toga trena prestaje biti Kalash iako govori istim jezikom.

    Mali jaz među religijama postoji, ali na svakodnevnoj bazi primjećujem zagrljene prijatelje Kalashe i muslimane kako razgovaraju, šale se i poštuju jedni druge. Izgleda da je problem malo više od razine “običnog” seljanina.

    Aleksandrov general

    Vjeruje se da narod iz triju dolina korijene vuče od Aleksandrova generala Shalak Shaha od Tsiama kojemu je na upravljanje dato područje gdje danas živi narod Kalasha.

    “Narod smatra da vuče porijeklo iz Tsiama. To mjesto je negdje na zapadu i sve žrtve i molitve prinose se prema zapadu”, govori Imran o pričama starijih. “Prema predaji postoje dvije definicije Tsiama: planina na zapadu i grad na zapadu. Kad se dogodi prirodna katastrofa, svi ljudi se ponašaju kao da žele ići prema Tsiamu ne bi li pronašli mir.”

    Čvrsti dokazi o potomstvu Aleksandra Velikog ne postoje, ali kako Imran kaže “bar nam Grci pomažu ako ništa drugo”. I doista, Grci su prije desetak godina pokrenuli akciju s ciljem očuvanja kulture i običaja. Obnovili su neke hramove i sakupili narodno blago, ali ipak postoje male zamjerke na njihovo djelovanje.

    Mnogim oltarima promijenjen je prvobitni oblik, a napisi na obnovljenim zgradama su i na grčkom jeziku. Kad se u obzir uzme da sve veće nevladine organizacije financira upravo vlada, tada to dobiva prizvuke kolonizacije, ali “bar nam pomažu”, kažu Kalashi.

    Stara poslovica koje se svi pridržavaju kaže: “Ako otiđeš u rat, to ćeš raditi dobro jer imat ćeš samo jednu stvar – ubijanje, a ako ostaneš kod kuće, odgajaš djecu i njeguješ mir, bit će ti vrlo teško jer imat ćeš pune ruke posla”. Slijedom poslovice proizlazi da su Kalashi miroljubiv narod, a posljedica toga je njihov mali broj. Nikad nisu imali ekspanzionističke i osvajačke porive, a većinu vremena sklanjali su se od moguće asimilacije.

    Ne žele cirkus

    Danas je zajednica u fazi tranzicije. Gradnjom puteva doline se otvaraju svijetu i sve je veći priljev turista, ali turizam je često izvan kontrole lokalnog stanovništva, što vodi do frustracije. Posjetitelji su dobrodošli ako poštuju običaje i kulturu i ako ne zalaze u zabranjena područja. Međutim mnogi strahuju da se njihov način života ne pretvori u cirkus u kojem će ih posjetitelji gledati kao životinje u zoološkom vrtu.

    Mnogi Pakistanci npr. u doline dolaze samo kako bi pili vino, zadirkivali djevojke budući da je to u njihovim sredinama nemoguće. Tada često dolazi i do fizičkih sukoba s lokalnim stanovništvom. Pored turizma najveća prijetnja je sječa šuma koju potenciraju vanjski koncesionari.

    Do sada su Kalashi uspjeli izboriti pravo na sječu u dolini Rumbur, a u ostale dvije doline rade “vanjske” kompanije. Prekomjerna sječa svake godine dovodi do erozije tla i do velikih poplava. Krenu li stvari tim smjerom, doline će se jednostavno urušiti.

    Svi spomenuti problemi bili su tema sastanka eminentnijih Kalasha. Tamo je odlučeno da će sami upravljati vlastitim dobrima i zaustaviti sječu šume, da industrija turizma mora pripasti njima te da će vratiti stare običaje.

    Složili su se da se obiđu kućanstva svih Kalasha i da im se prenese ta vijest. Odlučeno je da će vratiti običaje poput obrezivanja, muške narodne nošnje i starih, zaboravljenih rituala. Iako je kotač povijesti teško, gotovo i nemoguće, zaustaviti, za ove ljude to znači opstanak. Ne opstanak u genetskom smislu, nego opstanak jedne bogate i šarene kulture stare stoljećima.

    Hrvoje Ivančić