Jasmin Džemiđić, komičar: Moje šale mijenjaju ljude

Jasmin Džemiđić, komičar: Moje šale mijenjaju ljude

“Dobro se osjećam kada uspijem nekog iskreno nasmijati i poslati poruku. Zbog toga volim biti na sceni”

Piše: Elma Zećo

Foto: Haris Karamehmedović

Čovjek se može obrazovati za sve što poželi postati, ali za komediju teško. Između ostalog je na tu temu američki komičar Steve Harvey rekao jednom prilikom: “S tim moraš biti rođen. Taj poklon dolazi od Boga.” I sarajevskom stand up komičaru Jasminu Džemiđiću (35) dar je stigao s neba, ali trebalo je dosta vremena proći do spoznaje da zabavljanje društva može prerasti u profesiju.

Kroz šalu je lakše

Rođen s dječijom paralizom, Jasmin je oduvijek znao da će doći trenutak kada se više neće moći kretati. Zato je još kao dijete maštao da postane glumac, da bude na sceni, što je, i sam vjeruje, povezano s činjenicom da je osoba s invaliditetom.

“Vjerovatno sam želio osjetiti šta znači biti neko drugi, ili neki drugi ljudi. Ali kako mi Akademija scenskih umjetnosti arhitektonski nije bila prilagođena, a i sam studijski program zahtijevao je pokret, nikada nisam ni pokušao. Jer, kada nešto radim, želim da to bude temeljito”, govori Jasmin, čiji je put prema komediji otvorio internet oglas Magacin Kabarea za stand-up komediju.

“Odlučio sam se okušati, jer sam oduvijek volio nasmijavati raju, da bih na tom nastupu shvatio da to može biti posao. Ljudi su dobro reagovali i nagradili me velikim aplauzom. Bilo je to probijanje leda, ali i mogućnost da se na šaljiv način progovori o problemima osoba s poteškoćama u našem gradu, ne samo osoba u kolicima, nego i slijepih i slabovidnih ljudi, kao i drugih. Od tada je prošlo pet godina, i sve ovo vrijeme koliko radim komedija mi jeste primarna, ali uz to mi je izuzetno važno ukazati na našu surovu stvarnost”, pojašnjava naš sagovornik, čije će zdravstveno stanje u potpunosti pogoršati udar motora. Tako s 18 godina postaje nepokretan gubeći istovremeno i svoju voljenu majku, a deset godina kasnije također oca.

Male pobjede

Sve ono što je preživio i vidio kao mladić iskoristio je za pisanje svojih tekstova na koje su u početku osjetljivo reagovale osobe s invaliditetom.

“Progovorio sam o stvarima koje na prvi pogled nisu vidljive, ali stid sam uspio razbiti i istina se počela drugačije percipirati. Nikog ne spominjem lično na nastupima. Priče se samo dotiču ljudi kroz njihove dijagnoze. Danas je drugačije. Obično mi poznanici kažu: ‘Opleti, pa šta bude’. Dobro se osjećam kada uspijem nekog iskreno nasmijati i poslati poruku. Zbog toga volim biti na sceni.”

A koliko efekta ima Jasminov rad najbolje govore reakcije iz svakodnevnog života.

“Penjući se jednom prilikom uz Otoku prema kući čovjek je zaustavio svoj auto da mi kaže: ‘Zbog tebe više ne parkiram auto na trotoaru, naučio sam da to ne treba raditi.’ To su te male pobjede.”

Samokritičnost

Jasmin svoje šale uredno bilježi, posebno kada čuje zanimljivosti.

“Poprilično sam samokritičan. Pišem, pa bacam, jer uvijek očekujem da šalu osjetim – samo tako se ona najbolje prenosi”, kaže Jasmin, koji voli da prati rad nekoliko svjetskih komičara, poput Fluffyja kao i britanskog komičara Jimma Carra zbog toga što je bez dlake na jeziku.

“Ne pišem šale u obliku dugih priča, jer ne volim da pamtim velike tekstove. Iako se svakodnevno vježba i ponavlja, trema kada se izađe pred publiku uvijek postoji. Ako imam 50 šala, pet ću zaboraviti.”

Trenutno Jasmin Džemiđić pravi pauzu iz zdravstvenih razloga i komediji će se vratiti kada završi s neophodnim operacijama. Veliki izazov bio bi mu da nastupi u klubovima po regionu, a novitet koji također planira uvesti u svoj rad je pisanje skripti za nastup na engleskom jeziku.

“Engleski jezik otvara vrata ka većem dijelu svijeta. Želim vidjeti šta na taj način mogu postići”, zaključuje na kraju.


 


Porodica kao oslonac

“Najbitniju ulogu odigrala je porodica koja me je još kao dijete pripremila na ono što dolazi. Mama je govorila da radim što želim, ali ako vidim da ne mogu, jednostavno da to prihvatim kao nešto sasvim normalno. Danas su mi najveća podrška sestra s njeno dvoje djece. Živimo skupa i klinci me u potpunosti ispunjavaju. Strog sam daidža, ali za njihovo dobro. Nije lako djecu odgajati, međutim, važno mi je da nauče da postoji sistem i da se obaveze poštuju.”



Snovi

“U mojim mislima nikada nisam ja u fokusu. Nije sreća u tome da se promjena doživi samo na ličnom planu. Želim prije svega da se drastično promijeni odnos države prema osobama s invaliditetom. Promjene pokušavam potaknuti i kao član Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize KS, čiji sam i član upravnog odbora, sve zbog generacija koje dolaze. Arhitektonsku barijeru možeš ukloniti, stepenice možeš pretvoriti u rampu, ali barijere u ljudskim glavama je važno promijeniti.”