Josip Katalinski  – Sretni broj 13

Josip Katalinski Škija je bio dobar, častan i čestit čovjek. Sarajevski mangup, dasa, drugar, kafanski laf, uvijek pozitivac, hrabar. Imao je i rijedak talenat za prijateljstvo.

Legendarni Škija

Košarkaši Bosne bili su šampioni Evrope 1979., Sarajevo i Željezničar su bili prvaci SFRJ. U Sarajevu je Jure Franko osvojio prvu zimsku olimpijsku medalju 1984. za Jugoslaviju, pred rat je bilo „milion” antiratnih protesta, ali nikada grad na Miljacki nije doživeo takvo veselje kao 13. februara 1974. godine. Ludilo. Te večeri se reprezentacija Jugoslavije pobjedom nad Španijom (1:0) plasirala na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Tako je to bilo onda, a o tome pišem sa ne malom sjetom. Utakmica koja nesumnjivo spada u obaveznu lektiru jugoslovenskog fudbala.

Strijelac jedinog gola na čuvenom meču u Frankfurtu bio je upravo Sarajlija, Ilidžanac Josip Katalinski, legendarni Škija. Kvart u kojem je živjela familija Katalinski se zvao Vreoca, gdje je nekada bila fabrika bicikla „Lasta”. Oskudica je bila porodični žig. Tu je i odrastao i počeo da igra fudbal, u klub Igmanu sa Ilidže. Afirmaciju je stekao u Željezničaru iz kojeg je stigao do dresa reprezentacije Jugoslavije. Kasnije je otišao u Nicu gde je završio karijeru.

Kada se 1990. godine iz Nice vratio u Željezničar i preuzeo funkciju direktora kluba, uveo je jednu novinu koju se dopala sarajevskim žurnalistima. Pošto su u to vreme utakmice najčešće igrane nedjeljom, Željo je uobičajene konferencije za novinare držao petkom u šest, nakon poslednjeg treninga pred utakmicu. Posle oficijelnog dijela, druženje bi se nastavljalo u kafani do sitnih sati i tu se razgovaralo o svemu i svačemu.

Međunarodni memorijalni turnir “Josip Katalinski Škija”

Nogometni savezi Bosne i Hercegovine i Kantona Sarajevo organiziraju Međunarodni memorijalni turnir “Josip Katalinski Škija”, u znak sjećanja na tog legendarnog bosanskohercegovačkog nogometaša.

Autogol u Atini

Gol u Frankfurtu je imao predigru. Prije te utakmice smo u decembru igrali u Atini protiv Grčke i trebala nam je pobjeda od dva razlike. Već u 15. minutu smo vodili 2:0. Međutim, Grci su do poluvremena izjednačili, a drugi gol sam postigao ja, ali u našu mrežu. Marić mi je u finišu poluvremena dodao loptu na ivici šesnaesterca. Vratio sam mu je i ne gledajući gdje je. Kada sam pogledao vidio sam da lopta ulazi u mrežu, a Mara trči za njom. Tada je isključen i Bajević pa smo ostali sa igračem manje. Užas. Srećom, Karasi je u posljednjem minutu postigao četvrti gol i vratio me iz „mrtvih”. Omogućio nam majstoricu protiv Španaca. Ti dani su mi bili najteži u životu. Kada sam vidio loptu u golu došlo mi je da se ubijem. Danima nisam izlazio iz kuće. Bilo me je sramota da se pojavim u raji – objašnjavao je Katalinski tada.

Katalinski je bio čovjek fudbala. Po cijeli dan bi mislio samo o njemu i pričao. Volio je i da se prisjeti igračkih dana. Kao mlad novinar, radoznao, pun želje da saznam sve o njemu u tim druženjima sam ga stalno nešto zapitkivao. Bio sam ponosan na prijateljstvo sa njim. Bilo je to vrijeme kada su fudbal i ljudovanje bili visoko rangirani, a poštenje bilo vrlina.

Sastajali smo se petkom redovno. U detalje mi je pričao više puta o majstorici, a ja pamtio kao slon, svaki detalj. Skoro da sam i sam bio akter utakmice na Vald stadionu, a ne da sam je gledao na TV-u. Kako i ne bih kada sam bio dosadan „k’o stjenica”. Škija nije imao duše da me odbije pa mi je više puta pričao. Porazi se zaboravljaju, a pobjede prepričavaju bezbroj puta. Takav trijumf sreće se doživljava jednom u životu. Gol u Frankfurtu je bio Škijin život.

Najdraži gol

Trinaesti minut, trinaestog februara te 1974. mi je sigurno najdraži trenutak u životu. Sudija Loro je dosudio slobodan udarac za nas sa desne strane. Pomislio sam, odoh da ga dam. Buljan i Oblak su se dogovarali ko će da centrira. Uradio je to perfektno Iko (Buljan), a ja skočio koliko sam mogao, šutirao glavom, a Iribar kratko odbio loptu. Bio sam u padu i ponovo šutirao iz voleja pod prečku. Kao što sam u Atini pomislio da se ubijem kada sam zatresao našu mrežu, tako sam sada mislio da će mi srce iskočiti od sreće. Nikada nisam bio toliko radostan – Katalinski nije imao dilemu koji mu je najdraži gol u karijeri i kada je bio najsrećniji u životu.

Nesporno je da radosni događaji mogu da vrate drage, zaboravljene osobe, njihove sudbine, sreće, nesreće, druženje sa njima. Josip Katalinski već odavno prekopava rajske doline. Osoba koja je živjela i umrla uspravno. Škija je bio dobar, častan i čestit čovjek. Sarajevski mangup, dasa, drugar, kafanski laf, uvijek pozitivac, hrabar. Imao je i rijedak talenat za prijateljstvo, uvijek od riječi.

Doživio je slavu fudbalera, a nikada nije bio prepotentan, uobražen, muljator. Ako je i imao neke mane onda su i one bile čedne. Zasluženo osvojena pozicija u srcima svih jugoslovenskih generacija. Trijumf u Frankfurtu još uvek krasi sjećanja ljudi u šestoj i sedmoj deceniji života. Legendarna utakmica iz našeg detinjstva.

 „U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci”, napisa davno Njegoš u „Gorskom vijencu”. Istina. U vrijeme kada je rat počeo da bjesni u Sarajevu, kada je glava svakodnevno bila u torbi, Josip Katalinski je iz opkoljenog grada po kojem su nemilice padale granate „izvukao” mnoštvo ljudi, bez obzira na vjeru i naciju. Među njima su i nekadašnji košarkaški reprezentativac Zoran Maroević, ali i potpisnik ovih redova. Takve stvari se ne zaboravavljaju. Zato neka ostane zapisano Škiji u čast.

Milorad Bjelogrlić