Kada i kako je Bosna i Hercegovina izgubila svoje more (I dio)

Historijski se zna da je prva srednjovjekovna država stvorena na Balkanu po doseljenju Slavena bila Bosna. Trebalo je proći dvjestotinjak godina da se smiri komešanje i razmještanje pristiglih slavenskih plemena koji su u konačnici zaposjeli ona područja na kojima se danas nalaze države Srba, Hrvata, Slovenaca…

Piše: Enver Imamović

U tim događajima Bosna je bila zaobiđena od jednih i drugih iz dva razloga. Naime, prilikom pokušaja da pređu Savu, Drinu i Unu bili su odbačeni od starosjedilačkog stanovništva – Ilira, ratničkog naroda s kojima je moćom Rimu svojevremeno trebalo 150 godina da ih pokori. Kao stanovnici brdsko-planiske zemlje bogata metalima koje su stoljećima branili od nasrtaja raznih hordi i vojski da ih se domognu, izrasli su u vrle ratnike koji su uspjeli sačuvati svoju zemlju. Na tim osnovama, u novonastalim okolnostima, izgradili su državu koja je opstala sve do 1463.godine. (Za saznati više o ovome: Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Zagrad 1989; E. Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995.).

Ranosrednjovjekovna Bosna od svog nastanka, međutim, nije uživala mir. Bila je stalno napadana od susjednih država i to je trajalo kroz sve razdoblje srednjeg vijeka. Kad je stvorena srpska država i kad su njeni vladari počeli tražiti “životni prostor”, na njihovom osvajačkom putu prvo se našla Bosna s Humom (Hercegovina). Srbija je nastojala svim silama da preko Huma izađe na more pa je to razlog da je stoljećima uporno pokušavala da podvlasti prije svega Hum. Osvajanja s te strane su uslijedila već u prvoj polovici X stoljeća, u vrijeme njihovog kralja Časlava. Nakon njegove smrti (960. g) na Bosnu i Hum su bacili oko dukljanski (crnogorski) vladari, posebno kralj Bodin. Zbog geopolitičkog značaja i izuzetnog rudnog bogatstva, za Bosnom ili njenim pojedinim dijelovima posezali su i drugi narodi, među kojima Bizantinci, Bugari, Hrvati, Mađari, Mlećani i dr. Ali sve su to bile kratke epizode bez trajnijih političkih posljedica dok se nije pojavio moćni turski osvajač pod čijim je naletom definitivno nestalo srednjovjekovne bosanske drzave.

Za bosanskog bana Borića historijski izvori kažu da je djelovao izuzetno odlučno kad su bili u pitanju nasrtaji stranaca na našu zemlju. On je polovinom XlI stoljeća uspio protjerati srpske zavojevaće koji su duže vrijeme držali Hum. Kao suveren čitave Bosne, računajući tu i veliki dio morske obale, izdao je povelju kojom samostanu Sv. Benedikta sa Lokruma kod Dubrovnika dariva zemljišne posjede na Mljetu.

Za pitanje suvereniteta i granica bosanske države iz tog doba (polovina XII stoljeća), značajni su podaci suvremenog bizantskog pisca Cinnamusa. On doslovno kaže da je ban Borić saveznik ugarskog kralja i da se Bosna proteže sve do Drine koja čini granicu prema Srbiji. Za stanovnike Bosne (Bošnjane) navodi da je to narod koji živi samostalno, ima svoje običaje i uredbe (zakone), i svog posebnog vladara. Pop Dukljanin iz istog doba navodi da se Bosna proteže od Drine na zapad do “Borove planine” (smatra se da je to današnja Dinara). To su, ustvari, klasične, a probližno i potonje granice Bosne u pravcu zapad-istok.

Borićev nasljednik ban Kulin bio je pravi strah i trepet za susjedne zemlje koje su do tada posezale za Bosnom. Historijski izvori su zabilježili da je znao tjerati neprijatelje Bosne čak do Bugarske ili Kučeva blizu rumunske granice. Jedno vrijeme je od njega zavisilo čak ko će zasjesti na srpsko prijestolje. U jesen 1202. godine madžarski kraj Emerik žali se papi Inocentiu III da ne može poći u križarski rat kako se zavjetovao, jer mu je ban Kulin napao zemlju (Srbiju) koja je njemu podložna.

I kroz naredna stoljeća najveći broj nasrtaja dolazio je sa srpske strane, a na meti je najčešće bila istočna Bosna i Hum (istočna Hercegovina). U tome je osobito bio uporan veliki župan Nemanja pa je taj dio bosanske države za duže vrijeme bio u srpskim rukama. Godine 1170. za humskog kneza postavio je svog brata Miroslava, koji je bio oženjen Kulinovom sestrom.

Srbi su, medutim, malo iza toga bili protjerani pa su Humom i njegovim primorjem ponova zavladali domaći knezovi. U drugoj polovici XIII stoljeća Srbi ponovo osvajaju taj dio bosanske države, i takvo stanje je ostalo narednih 70-ak godina, do pojave moćnog bana Stjepana II (1312-1353). Čim je stupio na prijestolje podigao je vojsku i iz Huma protjerao srpske zavojevače. Tako je Bosni trajno obezbijedio obalu od ušća Neretve do Dubrovnika.

Razdoblje uspona

Taj moćni vladar nije na tome stao. Želio je Bosni obezbijediti i dio obale zapadno od Neretve, koja je s njom činila jedinstvenu geografsku i političku cjelinu. Još je uvijek bila svježa tradicija da je tamošnje primorje s glavnim gradom Makarskom, sve do XI stoljeća pripadalo Neretljanskoj kneževini, s kojom nisu mogli izaći na kraj ni Mlećani ni hrvatski vladari.

Vezu ovog dijela obale sa zaleđem, odnosno bosanskom zemljom, dokazuje i činjenica da je skoro cjelokupno tamošnje stanovnistvo, ubrajajući tu i velikaške rodove, među kojima i poznate Kaćiće, pripadalo bosanskoj vjerskoj tradicji, to jest bogumilskoj vjeri. Svjedočanstva takvog stanja su do danas preostali stećci – specifična srednjovjekovna grobna obilježja bosanskog naroda.

Ban Stjepan je imao puno razloga za odluku da taj dio obale povrati pod suverenitet bosanske države. Ratni pohod je uspješno okončan 1325. godine i tako se Makarsko primorje sa Cetinskom krajinom ponovo našlo u neraskidivoj vezi s Bosnom. Umjesto izumrlih Kaćića, na ovom prostoru se počinje isticati kneževski rod Bogavčića čiji su potomci Radivojevići, Jurjevići i Vukičevići u srednjovjekovnoj bosanskoj historiji igrali prvorazrednu političku ulogu kao njene velmože.

Ban Stjepan je imao namjeru priključiti i dalmatinske otoke koji leže naspram bosanske obale: Korčulu, Hvar i Brač. U toj namjeri je poveo pregovore sa Dubrovačkom republikom da mu posudi dio flote za tu akciju. To je, međutim, osujetila Venecija kojoj su dalmatinski otoci i obala bili u prvom planu njene vanjske politike.
Srbija se nije nikako mogla pomiriti s činjenicom da ispusti iz ruku Hum i primorje, za što je bila životno zainteresirana. Odlučne akcije bana Stjepana i njegovo protjerivanje srpskih zavojevača iz tih oblasti, opet je pokrenulo Srbe na akciju. Riješili su ne samo povratiti izgubljeno nego osvojiti cijelu Bosnu. Na čelo vojske je stao tada još mladi kralj Dušan. Ogorčene borbe su se vodile tokom 1329. godine u rejonu gornjeg Podrinja i Polimlja, gdje su Bosanci neprijatelju nanijeli strašne gubitke. Tom prilikom su spalili i manastir Sv. Nikole i Banji, sjedište dabarskog episkopa. Srbi nisu mogli nista učiniti, pa im je ostalo samo da “proklinju” Bošnjane. U jednom njihovom suvremenom zapisu koji opisuje te borbe, kaže se kako su Srbi pod Dušanom odnijeli jednu pobjedu nad “bezbožnim i poganim babunima” (bogumilima).

S kakvom su odlučnošću i srčanošću Bošnjani ustali da brane svoju Bosnu pokazuje slučaj samog bana koji je u tim borbama bio na čelu svoje vojske. U jednom od bojeva konj mu je bio sasječen, a onda mu je u posljednji tren, svog konja podmetnuo njegov knez Vuk Vukoslavić i tako mu spasio život. Ban se nastavi boriti s takvom srčanošću da je i drugi konj pod njim bio sasječen, ali mu Srbi nisu mogli ništa. Nakon ovih poraza Srbi su Bosnu za duže vrijeme ostavili na miru. Nije bilo prijetnji ni sa drugih strana za tada jaku Bosnu. I suvremenici su bili svjesni moći bana Stjepana. Jedan njegov dijak je ponosno zabilježio na kraju jedne banove povelje koju je napisao, da se u njegovo doba “Bosna steraše od Save do mora, i od Cetine do Drine”.

Posezanje za bosanskim primorjem

Dubrovačka republika je od svog postanka predstavljala veoma važan faktor u bosanskoj historiji, u vezi sa primorjem i njegovim granicama. Njena nesreća je bila u tome što su joj se granice skoro poklapale sa gradskim zidinama pošto je teritorij bosanske države dopirao do pod same gradske bedeme. Tako je silom prilika i iz krajnje nužde bila sudbinski vezana za Bosnu i njenu poliliku. Dovoljno je napomenuti da su se čak njeni prigradski vinogradi nalazili na teritoriji bosanske države, za što je već u X stoljeću morala plaćali tribut, odnosno godišnju zakupninu. Trajne želje i nastojanja Dubrovnika bile su da proširi svoj teritorij, a to je mogla postići samo na račun Bosne. Stoljećima je uporno na tome radila, što nije ostalo bez rezultata. To je postizala što zlatom što lukavom politikom, a toga im kao građanima trgovačke republike, nije nedostajalo. Tako im je s vremena na vrijeme zaista polazilo za rukom da otkupe poneki dio bosanskog obalnog pojasa, što je imalo dalekosežne posljedice za konačno uobličavanje bosanskih državnih granica prema primorju, posljedice koje su, svakako, i danas evidentne.

U tome je bitnu ulogu odigrala i tradicionalna bosanska dobrota i popustljivost, prastara bosanska boljka. Lukavi dubrovački trgovci su svoja potraživanja obično započinjali malim zahtjevima, da bi u povoljnim okolnostima iznosili pretenzije za čitavim oblastima. Ustvari, njihova potajna želja je bila da dobiju čitavo primorje od ušća Neretve do svog grada, a onda i dio obale na jugu sve do Boke Kotorske, u čemu su manje-više i uspjeli.

Prva povoljna prilika za to ukazala im se u vrijeme kada je srpski kralj Dušan držao Hum. Uviđajući da ga neće moći održati pod pritiskom bosanske vojske, Dušan je prihvatio njihovu već ranije iznesenu ponudu da im proda čitavu obalu od učća Neretve do njihovog grada. Utanačen je i iznos: 8.000 perpera (dukata), i 500 perpera godišnjeg tributa. Posao je bio lahko sklopljen jer se trgovalo tuđim teritorijem.

Kada su malo potom Bošnjani protjerali Srbe iz Huma, ban Stjepan, dakako, nije priznao tu pogodbu, i tako je Dubrovčanima posao propao. Međutim, njih to nije obeshrabrilo, i nisu posustajali u svojim naporima. Sad su počeli salijetati bana da im on to proda. Kad im nisu pomogle ni molbe ni zlato, odlučili su zaigrati na kartu za koju su bili sigurni da bana neće ostaviti ravnodušnim jer su dobro poznavali ćud Bošnjana. Spočitnuli su mu da je nezahvalan i da je olahko zaboravio dobročinstva koje je svojevremeno njihov grad učinio njegovoj majci, banici Elizabeti i njenoj djeci (među kojom je bio i on), kad su, zbog političkih smutnji, nakon smrti bana Kotromana izbjegli iz zemlje pod navalom hrvatskog bana Pavla Šubić, pa im je njihov grad dao utočiste i ugostio ih za duže vrijeme.

Dubrovčani su, eto, i to iskoristili samo da postignu svoj cilj. Ban je popustio njihovim molbana i zaista im je ustupio dio obale. Istina, nisu dobili sve što su tražili, odnosno što su “kupili” od kralja Dušana, nego samo poluotok Pelješac s gradom Stonom. Ban im je 15. februara 1333. godine izdao o tome povelju i time je taj dio primorja trajno otuđen od bosanske države. U izdatoj povelji doslovno stoji da im se Pelješac sa Stonom daje “u baštinu i u plemenito do vijeke vjekova”. Povelja je ovjerena zlatnim pečatom.

Ovaj ustupak je istom otvorio dubrovačke apetite za daljnjim dijelovima bosanskog primorja. Neumjereni u prohtjevima, a debelog obraza, nedugo iza ovoga opet su počeli salijetati bana za daljnjim ustupcima. Godine 1344. tražili su otok Posrednicu koji se nalazi ispred ušća Neretve (koji im je također bio prodao kralj Dušan), s okolnim selima. Ovaj put nisu imali sreće jer je ban odbio bilo kakav razgovor o daljnjim ustupcima. Međutim, posezanja za bosanskim teritorijem i obalom dolazila su i sa drugih strana.

Srbi su 1349. godine poveli novi rat na Bosnu s namjerom da joj ponovo otmu Hum i primorje. Dušan, koji je u međuvremenu postao car, u tu svrhu je podigao vojsku od 80.000 vojnika. Ispred nenadanog prodora ban se sa svojom vojskom i narodom sklonio u brda i planine, primjenjujući prastaru bosansku taktiku. Srbi su pregazili sav Hum i došli su do pod sami prijestolni Bobovac u srcu Bosne, ali ga nisu mogli zauzeti.

Onovremeni evropski osrednici za mir – Mletačka Republika Dubrovnik i još neki, predlagali su našem banu da se sa srpskim care nagodi, tako da svoju kćerku Elizabetu uda za njegovog sina Uroša, a da mu, kao kćerkin miraz ustupi sporni Hum s primorjem. Ban je odbio i samu pomisao na to. Prestrojio je vojsku, a onda je sa svojim Bošnjanima navalio kao orkan na neprijatelja. One koji su uspjeli preživjeti natjerao je preko Drine, nanijevši im ogromne gubitke. Tako je Bosna za duže vrijeme otklonila opasnost sa srpske strane i obezbijedila svoje jugoistočne granice i primorje.

https://furaj.ba/dev2/kada-i-kako-je-bosna-i-hercegovina-izgubila-svoje-more-ii-dio/