Velike promjene vezane za granice bosanskog primorja zbile su se u vrijeme vladavine Stjepanovog nasljednika moćnog kralja Tvrtka I (1353-1391).
Piše: prof. dr. Enver Imamović
On je, uspješnim osvajanjima i trezvenom politikom od Bosne stvorio prvorazrednu državu i velesilu koja je kroz duže razdoblje predstavljala nezaobilazan politički faktor u odnosima među državama ovog dijela Evrope. Prvi korak mu je bio da trajno osigura obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske od stranih nasrtaja. U tu svrhu je na ulazu u Boku Kotorsku podigao grad s tvrđavom nazvavši ga Novi (današnji Herceg Novi), koji je trebalo da postane glavna luka i tržište soli za taj dio bosanske države. Potom je prodro u gornje Podrinje i Polimlje pa je bosanskoj državi pripojio oblasti sve do Sjenice i Prijepolja u Srbiji. U bosanske ruke je došlo i Mileševo sa grobom Sv. Save, a u današnjoj Crnoj Gori oblasti do iza Nikšića i Kotora. Tako je osigurao Bosnu od nasrtaje s te strane za duže vrijeme.
Nakon tih uspjeha s vojskom je krenuo na zapad i osvajao je redom dijelove Hrvatske i Dalmacije sve do rijeke Zrmanje poviše Zadra, da Bosnu osigura i s te strane. Tako je Tvrtko uspostavio granice bosanskog kraljevstva koje su se sterale od Novigrada i Zrmanje na zapadu (bez grada Zadra), do Prijepolja, Sjenice, Nikšića i Kotora na istoku (bez grada Dubrovnika), a onda od rijeke Save na sjeveru, do otoka Korčule, Hvara i Brača na jugu, jer su u posjed bosanske države došli ti dalmatinski otoci. Na taj način dobar dio jadranske obale našao se u granicama bosanske države. To je razdoblje tzv. “Velike Bosne”, kojoj je jedino njoj u srednjem vijeku pošlo za rukom da barem za neko vrijeme ujedini znatne dijelove južnoslavenskih zemalja u jednu državu. Njegova kraljevska titula tog vremena glasila je: “Kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. To je moć kakvu Bosna nije imala nikada prije a ni poslije. I to je razlog da je, kako on tako i njegov predak ban Kulin, na srcu svim Bosancima, iliti Bošnjacima, potomcima nekadašnjih njihovih Bošnjana.
Bosanska flota sa admiralom na čelu
Kao pomorska zemlja Bosna je morala imati i odgovarajuću flotu, kako je to bilo već u 10. stoljeću u oba humskog kneza Viševića. Dio brodova je sagrađen u vlastitim brodogradilištima (Brštanik na ušću Neretve i u Kotoru), a dio je nabavljen u Veneciji. Za admirala je postavljen Mlečanin Nikola Basejo, pa su se svakodnevno sretali brodovi na kojima se vihorila bosanska zastava sa zlatnim ljiljanima. Iz arhivske građe saznajemo da je bosanska flota bila naoruža topovima, a da se na “vitkoj kraljevskoj galiji” nalazio top kojem je posada od milja dala ime “Soko” (Falconus).
To je bilo doba najvećeg kulturnog, privrednog i političkog uspona srednjovjekovne bosanske države. Za prijateljstvo kralja Tvrtka otimaju se brojni evropski dvorovi, a kako je bio još neoženjen, mnogi kraljevi mu za ženu nude svoje kćeri. Na koncu se odlučio za prelijepu bugarsku princezu Doroteju. Mletačka Republika mu iskazuje čast na taj način što ga je s čitavom njegovom porodicom upisala u zlatnu knjigu svojih počasnih građana.
Bez kralja Tvrtka i njegove vojske nije mogao proći ni najkrupniji događaj koji se veže za srpsku historiju, a to je Kosovski boj. Tvrtko je morao u njemu učestvovati iz više razloga Prvo, knez Lazar ga je pozvao da mu pruži “bratsku” pomoć. Drugo, Tvrtko je “de iure” bio gospodar Srbije, to jest njen zakoniti kralj, pa je po toj osnovi morao braniti “svoje” teritorije. Treće, kao mudar državnik znao je, ako padne Srbija, iza nje je na redu Bosna, i četvrto, kao vladar najmoćnije balkanske države nije mogao dopustiti da se bez njega dešavaju tako krupne stvari uz njegove granice. Sa hrvatskog ratišta povukao je dio vojske i uputio je na Kosovo. Povjerio ju je svome najiskusnijem vojskovođi, vojvodi Vlatku Vukoviću, koji je s Turcima od ranije imao veliko bojno iskustvo.
Prema ugledu, snazi i brojnosti vojske, Lazar joj je povjerio najosjetljivije mjesti u bojnom poretku – lijevo krilo. Ono što se tada desilo, historiji je znano. Od čitave vojske jedino je bosanska na svome krilu uspjeli izvojevati sjajnu pobjedu. Bosanski vojvoda je odmah sa bojnog polja poslao radosnu vijest svome kralju, a ovaj ju je dalje proslijedio u Evropu. Pokazalo se, međutim, da bosanska vojska nije mogla sama riješiti bitku i Kosovo je u crno zavilo Srbiju. Po srpskoj priči, do poraza je došlo zbog izdaje Vuka Brankovića. Bilo kako bilo, uspjeh bosanske vojske na Kosovu je još više u Evropi podigao ugled kralja Tvrtka i njegove Bosne.
Pokušaj rasturanja Bosne
Čim je nestalo kralja Tvrtka (1391. godine), mnogi su digli glavu i počeli ponovo pružati ruke prema Bosni. I Dubrovčani su aktivirali svoje stare težnje da prošire svoj teritorij na račun bosanske države. Ovaj put im je u prvom planu bila plodna župa Konavli, s dijelom obale sve do Sutorine kod Boke Kotorske. Nisu se usudili to zatražiti od središnje vlasti, kralja i sabora bosanskih velmoža, nego su počeli šurovati s oblasnim gospodarima tog dijela bosanske teritorije – braćom Sankovićima. Ovi su se nakon Tvrtkove smrti toliko osilili da su sve radili na svoju ruku, pa su za bagatelnu cijenu prodali, odnosno ustupili, traženi dio primorja. O tome su im 15. aprila 1391. godine izdali čak i povelju, ne obazirući se na to što prodaju dio državne teritorije, bez znanja i pristanka bosanskog stanka – skupštine bosanskog plemstva i kralja.
Kad su u Bosni saznali za tu drskost, kralj Dabiša je odmah sazvao stanak na kojem su prisutni zvanično upoznati s pokušajem rasturanja njihove države. To je izazvalo strašno ogorčenje i najoštriju osudu. Donesena je odluka da se otuđeno silom vrati, a vinovnici tog zlodjela da se primjereno kazne. Za izvršioce te odluke određeni su vojvoda Vlatko Vuković, znameniti tadašnji junak, i knez Pavle Radenović. Ovi su poveli vojsku i u najkraćem roku su izvršili zadatak. Razbijači Bosne, braća Radič i Bjeljak, uhvaćeni su i bačeni u tamnicu, gdje su godinama truhnuli. Stariji Radič je još k tome bio oslijepljen.
Dio po dio
Razvoj političke situacije u ovom dijelu Evrope išao je u narednom razdoblju sve više na štetu Bosanskog kraljevstva i njenih granica, pogotovo u dijelovima primorja. Ugarska je do tada već stoljećima bila gospodar Hrvatske pa je uvijek smatrala da njoj pripada najveći dio obale. Godine 1394. zvanično je zatražila od kralja Dabiše da joj ustupi one dijelove Hrvatske i Dalmacije koje je svojevremeno bosanskoj državi osvajanjima priključio kralj Tvrtko. Iako je Dabiša bio prisiljen udovoljiti ugarskim zahtjevima, ipak te oblasti nisu trajno izgubljene za Bosnu. Ustvari, izgubljeno je samo primorje od rijeke Zrnanje do rijeke Cetine koje je Tvrtko priključio Bosni kao osvojeni, tuđi teritorij, dok je obala od Cetine do Neretve sa zaleđem, kao historijski integralni dio bosanske zemlje, zadržan do pred sami pad Bosne pod Turke.
Za sve to vrijeme Dubrovčani su na svoj način radili da se dočepaju još kojeg dijela bosanskog primorja. Slijedeći korak im je bio da dobiju tzv. Slansko primorje (obala od Pelješca do Dubrovnika). Ocijenili su da im se za to dobra prilika ukazala kad je nakon smrti kralja Dabiše na prijestolje došla kraljica Jelena Gruba (1395 – 1398), udova kralja Dabiše. Računali su na žensku slabost pa su krenuli u akciju. Angažirali su i ugarski dvor da utječe na kraljicu, ali je uspjeh izostao. Sa istom molbom su nekoliko godina kasnije izišli pred kralja Ostoju koji je naslijedio kraljicu Grubu.
Nije dovoljno rasvijetljeno kako se to zbilo, ali je ovaj zaista udovoljio molbama Dubrovčana. Poveljom od 15. januara 1399. godine kralj im je ustupio traženi dio obale, to jest Slansko primorje (“zemlje od Kurila do Stona”), sa svim okolnim selima, kmetima i dr. Da je ta odluka sa bosanske strane donesena pod neobičnim okolnostima, svjedoči podatak da se nekoliko godina kasnije kralj Ostoja pokajao, pa je sa svoje strane poništio ugovor, uz prateće obrazloženje, što je kod Dubrovčana izazvalo strašno negodovanje.
Isti slučaj je bio sa dijelom obale od Neretve do Cetine, koji je, svojevremeno, kralj Dabiša trebao ustupiti Madžarima. Veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić je bez obzira na to, čvrsto držao u svojim rukama taj dio primorja, odbijajući sve zahtjeve da ih izruči Madžarima. Nakon njegove smrti, u tome je isto tako bio odlučan i ustrajan njegov nasljednik, veliki vojvoda Stjepan Vukčić. Ta dva vrla bosanska junaka i najutjecajnije ličnosti Bosanskog Kraljevstva kroz duže razdoblje, najupornije su branili upravo najisturenija, a time i najugroženija područja državnih granica – ona koja su se sterala prema Hrvatskoj koje su bile pod Mletačkom Republikom i Madžarima. Granice na jugoistoku zemlje opet su počeli ugrožavati Srbi, a onda su se pojavili i Turci. Počev od 15. stoljeća Bosna je sve upornije morala braniti svoju obalu i bila joj je u prvom plano njene vanjske politike.
Gubitak Konavala
Iako Dubrovčani 1391. godine nisu uspjeli u svojoj namjeri da se domognu Konavala, i mada je za aktere sa bosanske strane to imalo tragične posljedice, ipak nisu odustajali. U tome su uspjeli 1419. godine. Ovaj put se sve radilo sa znanjem centralne vlasti. Kako je jednu polovicu te župe držao vojvoda Sandalj Hranić a drugu vojvoda Radoslav Pavlović, pregovori su tekli odvojeno. Prvo su uspjeli nagovoriti vojvodu Sandalja i on im je zaista ustupio svoj dio Konavala sa Vitaljinom i Donjom Gorom (Prevlakom), za 12.000 perpera (dukata), i još 500 perpera godišnjeg tributa. Kralj Ostojić je potvrdio taj ugovor juna mjeseca 1419. godine i tako je bosanska država, i pravno, priznala otuđenje ovog dijela svog primorja. Godinu dana kasnije darovnicu je potvrdio i kralj Tvrtko II.
To ustupanje ipak nije prošlo bez otpora i krvi. Ovaj put tome su se usprotivili sami žitelji konavalske župe, koji su odbili da se podvrgnu pod dubrovačku vlast. Prvo što kao bogumili nisu htjeli da dođu pod tuđinsku (katoličku) vlast, a drugo što su dubrovački zakoni i propisi o obavezama kmetova bili mnogo strožiji nego u bogumilskoj Bosni. Dubrovnik je u krvi ugušio otpor i tako su Dubrovčani zaposjeli istočnu polovicu dugo željene prigradske župe.
Malo potom počeli su raditi na tome da dobiju i drugu polovicu Konavala od vojvode Radoslava Pavlovića. Pregovori su uspješno okončani 1426. godine. Za taj dio Konavala, uključujući i gradove Cavtat i Obod, isplatili su 13.000 perpera (dukata), i još 600 perpera godišnjeg tributa. Ni ovo ustupanje nije prošlo bez problema. Tri godine kasnije vojvoda Pavlović je jednostrano poništio ugovor, uz obrazloženje da Dubrovčani nisu do kraja ispoštovali tačke ugovora. Počeli su, naime, na zaposjednutom zemljištu podizati utvrđenja i kopati kanale, sve mimo ugovora. Bosanski vojvoda je poveo vojsku i povratio je svoju baštinu. To je, medutim, dovelo do dugotrajnih sukoba između te dvije strane, a onda je to preraslo u rat između Bosne i Dubrovnika, u koji se na koncu uključila i Turska.
Kako se, naime, Dubrovčani nisu mogli sami oduprijeti bosanskoj sili, zatražili su arbitražu i pomoć od sultana. Ovaj je dao za pravo Dubrovčanima, nakon čega je “naredio” bosanskom vojvodi da im vrati oduzeto. Čak što više, sultan je sa svoje strane Dubrovčanima “poklonio” župu Trebinje i tamošnje gradove Trebinje, Klobuk, Lug i Vrm, a sve svojina bosanske države, za što je dubrovačka strana, bez sumnje, dobro tresnula kesom.
Nakon ove presude, Dubrovčani slavodobitno upute poslanstvo na bosanski dvor sa zahtjevom da im kralj i bosanski sabor potvrdi od sultana “darovane” oblasti i gradove, prije svega Konavle. Kralj i sabor bosanskih velmoža nisu htjeli ni čuti to. Aprila 1432. godine dubrovačkim poslanicima je zvanično odgovoreno da “u ime kralja i sve Bosne (misli se na stanak bosanskih velmoža), ne pristaju da se zemlja bosanske krune predaje pod tuđinsku vlast”. Dubrovnik, međutim, nije gubio nadu, oslanjajući se na naklonost sultana.
Zbog grubog miješanja strane zemlje (Turske) u unutarnje stvari bosanske države, u obranu svog teritorija i prava svog velikaša, ustala je sva Bosna predvođena kraljem Tvrtkom II. Tako je došlo do otvorenog rata izmedu Bosne i Dubrovačke Republike, koja je imala podršku sultana. Ipak, planovi Dubrovnika i Carigrada nisu se ostvarili jer su Bošnjani bili odlučni u obrani svoje zemlje.
Bosna sve dalje od mora
Po smrti vojvode Sandalja Hranića, nepokolebljivog čuvara bosanskih interesa u primorju, s istom odlučnošću nastavio je borbu njegov nasljednik, bratić veliki vojvoda Stjepan Vukčić, gospodar Huma. Raščistivši situaciju oko Konavala i primorja sve do Boke Kotorske (u bosansku korist), s vojskom je krenuo na zapad s namjerom da učvrsti bosansku vlast na dijelu obale do Cetine. Pošlo mu je za rukom da uspostavi onakvo stanje kakvo je bilo ranije. Ipak, političke okolnosti su sada bile uveliko drugačije. Mletačka Republika je 1409. godine kupovinom Dalmacije od kralja Ladislava Napuljskog za 100.000 dukata, a onda dodatnim akcijama iz 1420. godine, postala konačni gospodar dijela obale od rijeke Cetine do Neretve. Sada je Bosansko Kraljevstvo dobilo ozbiljnog suparnika i pretendenta za Dalmaciju. Zbog sve većeg turskog pritiska, a i unutarnjih smutnji, Bosna je gubila bitku sa Venecijom, pa je 1452. godine definitivno vojnom silom izgubila obalu od Neretve do Cetine sa dubokim zaleđem. Time je i taj dio teritorije trajno otuđen od bosanske države.
Dio obale od Neretve do Boke Kotorske (izuzimajući Pelješac koji je Dubrovčanima prodao 1333. godine ban Stjepan II, i grad Dubrovnik), zateklo je kao bosanski teritorij i tursko osvajanje Bosne, što je veoma bitno za sagledavanje historije bosanskog primorja. Turci su po osvajanju Bosne imali u planu da osvoje sve oblasti prema na zapadu koje su bile u stavu Bosanskog kraljevstva, u čemu su i uspjeli. Od osvojenih oblasti uspostavili su Kliški sandžak u koji su ulazili Klis, Drniš, Imotski, Vrlika, Cetina i druga tamošnja mjesta. Od tada sve do konca 17. stoljeća vođeni su nebrojeni ratovi između Turske s jedne strane, i Mletačke Republike i Austrije druge strane. Mir potpisan u Sremskim Karlovcima između zaračenih strana 1699. godine po završetku Velikog bečkog rata u kojem je Turska doživjela veliki poraz i izgubila mnoge teritorije, najviše je išao na štetu Bosne i njenih granica. Članom 9. ugovora izvršena je i korekcija granice u dijelu obale između Dubrovnika i Hecgeg Novog. Taj dio primorja dobila je Mletačka Republika. Usspostavljene su dvije enklave sjeverno i južno od Dubrvnika kojima su Bosni ostavljeni izlazi na more. To su enklave Neum i Sutorina. Ova posljednja je definitivno izgubljen za Bosnu i Hercegovinu prije bekoliko godina odlukom Vlade BiH, a na zahtjev Crne Gore. Ostala je enklava Neum, u dužini 20-tak kilometara, i to je sve što je preostalo od nekadašnjeg bosanskog primorja iz doba srednjovjekovne bosanske države.
https://furaj.ba/dev2/kada-i-kako-je-bosna-i-hercegovina-izgubila-svoje-more-i-dio/
