Kako sam se, dakle, ja, kućanica sa svojim cekerom našla ovdje, u Zemlji Torbica s Potpisom ?
Na ovo mi pitanje nije teško odgovoriti. Iza svake se kućanice, naime, krije više ili manje uspješan poslovni čovjek. Glava obitelji, muž i otac koji svojim radom zarađuje za život i puni kućni proračun. Onaj čije prezime piše na poštanskom sandučiću. Na kojeg glase računi i porezni listić. Na japanskom taj lik se zove: sarariman.
Svog sararimana slijedila sam u Japan, ali ne bez oklijevanja, dugog promišljanja i dvojbi je li to stvarno potez mog života.
Jer, nisam vam ja oduvijek bila kućanica za štednjakom. Tek u posljednjih godinu i pol dana to je opis mog radnog mjesta. Prije sam živjela u zemlji gdje su svi govorili meni poznatim jezikom, vodila dinamičan život izvan kuće i imala svoju karijeru. Točnije, dvije karijere: onu u uredu i onu kod kuće, kad završi radno vrijeme. Ali zar svaka zaposlena žena to nema.
I da ironija bude veća, nikad nisam gajila nikakvu posebnu sklonost ni ljubav prema Japanu. Jest, lijepa zemlja, jest, htjela sam je posjetiti ako bude prilike, ali to je uglavnom bilo sve. Zapravo, prema Japanu sam bila prilično ravnodušna. Možda sam ga se čak malo i bojala.
Valjda mi se zato posrećilo doći ovdje.
Moj put u Japan počeo je, zapravo, na indirektan način davno prije, jos prije osam godina. Kad se žena uda u inozemstvo kao što sam ja to učinila, njen život obično se naglo promijeni. Odabirom životnog partnera zacrtan je i vaš osobni put. Mijenjaju se vaše perspektive, afiniteti i mogućnosti. U početku pred vama je prazni list, tabula rasa, ništa se ne čini teško, sve je obećavajuće.
Mužić i ja nastanili smo se u njegovoj domovini na zapadu Europe. Marljivo sam učila jezik, ubrzo našla posao, stekla nove prijatelje, snašla se u stranoj zemlji koja mi nakon nekog vremena i nije više bila tako strana. Zivot je bio pregledan i ugodan. Praznike smo uvijek imali gdje provoditi. Kasnije je došla Mala.
Život kao po voznom redu, uz manja kašnjenja, otkazane vlakove, povremeno i kvarove, ali vožnja udobna i sigurna.
Rekoh, odabrala sam partnera i zapečatila svoju sudbinu. Prisebna uma, tako da nikoga ne mogu kriviti za daljnji tijek stvari. Mužić je, naime, iako pažljiv i nježan, imao jednu manu i porok: obožavao je Daleki Istok.
Kina je bila njegov favorit. Toliko da je nakon završenog faksa otisao na drugi i kao od šale diplomirao sinologiju. Da bi nakon toga skoknuo jos malo studirati u Kini. Godinu dana. Ja sam ostala u svojoj novoj domovini pisati mu pisma, nadajući se da će se definitivno vratiti kući i nastaviti naš život po voznom redu.
Račun bez krčmara, jer Mužić se tek tada pravo zapalio za Kinu i sve kinesko.
Po povratku strefio ga je obratni kulturni šok, ono kad se nakon dugog vremena iz strane civilizacije vratite u svoju vlastitu, pa ne znate više ni gdje ste, ni što ste, sve vam izgleda poznato i strano istovremeno. Izgubljeni ste u vremenu i prostoru.
Mužić se trudio vratiti u kolotečinu, ali ima stvari koje su jače od vas. Jednom ili dvaput godišnje letio bi u Kinu na svoja mala ‘studijska putovanja’. Bila sam i ja jednom da izvidim situaciju, i naravno, krasna zemlja, sve za pet, nema im ravne. Ali živjeti tamo, kao sto je Mužić sanjao ? Nisam bila oduševljena tom idejom.
No kad je na jednom od tih putovanja Mužić upoznao neke Japance s kojima se sprijateljio, bio je definitivno prodan. Japan je Mužića opčarao i zaveo još prije nego što ga je ovaj prvi put i vidio. Plaću smo trošili na špeceraj i putovanja u Japan. Mužić je postao beznadežni slučaj.
I da skratim dugu priču: iscrpivši sve profesionalne mogučnosti u vlastitoj domovini, Mužić se odlučio okušati u Obećanoj Zemlji Izlazećeg Sunca. Tražio je posao u Tokyju – i našao ga. Japanci su ga po dolasku prigrlili objeručke. Sve za pet.
Nisam odmah pohrlila za njim u Japan, za mene dotada samo zemlju razarajućih potresa, tajfuna i vulkanskih erupcija, gdje jedna jabuka kosta 2 eura i gdje se radi od jutra do sutra, gdje nemamo nikog živog i što je najgore, ja ne znam ni tri riječi japanski, i jesi li ti normalan ?!Trebalo je 5 mjeseci da se odlučim i dođem. Mužić je radio i čekao, pozivao nas i uvjeravao da i u Japanu žive ljudi od vrste Homo sapiens, iako govore nama čudnim jezikom i pišu neobičnim znakovima, i inače su ponekad malo čudni.
Nisam više oklijevala u svojoj odluci kad sam dobro odvagnula i shvatila najvažniju stvar: obitelj treba držati na okupu. To je važnije i od karijere koju grčevito pokušavaš kombinirati s majčinstvom, i od prijatelja koji te nadaj se neće zaboraviti ali koji ipak u dnu duše misle da je ludo što ideš živjeti tamo, i od svih sitnica za koje mislis da su važne.
Uradila sam najbolju stvar za našu obitelj. Potpisala sam ugovor za kućanicu u Japanu.
Selidba na drugi kontinent nije bila tako strašna stvar za jednostavne ljude poput nas: ni kućice ni vrta, auta ni kredita. Otkazala sam posao, stan, vrtić i sve poznato sto me jos vezalo za našu civilizaciju i Stari kontinent. Nakon 11 sati leta stigli smo u Tokyo. Samo nekoliko dana nakon toga uručena mi je moja nova japanska osobna iskaznica, ‘Alien Registration Card’.
Postala sam alien, vanzemaljac u Japanu. A tako sam se u početku i osjećala: kao da sam sletjela iz svemira.
