1971. godine Dubai se udružio sa ostalih šest emirata u Ujedinjene Arapske Emirate i danas je jedan od najbrže razvijajućih gradova na svijetu. Tu su smješteni Burj Khalifa (najviša zgrada na svijetu), Burj Arab (jedini hotel sa 7 zvjezdica na svijetu), skijalište i klizalište u sklopu šoping centra, zatim najveći akvarijum na svijetu, najsavremeniji, a kroz nekoliko godina i najduži metro na svijetu i mnoga druga “čudesa”. Ono što je nekad bio “američki san” danas je postalo “San o Dubaiju”. Obećana zemlja luksuza, novca, nafte i sretnih i zadovoljnih ljudi.

Pri nalasku posla mi je pomogao prijatelj s kojim sam radila na brodu, a sad smo trebali raditi zajedno i u restoranu. Naravno, velika je razlika kad negdje idete kao turista i kad idete kao radna snaga. Tog 20. februara avion je sletio sa sat vremena kašnjenja jer je baš tu noć bila pješćana oluja. Nakon slijetanja morala sam prvo otići do šaltera za vize, a zatim kroz osiguranje gdje su mi uzeli otisak palca i slikali zjenice. Pokupila sam kofere i krenula prema izlazu gdje me je čekao vozač iz kompanije. Dok smo se vozili prema stanu koji sam trebala dijeliti sa još jednom djevojkom koja radi u istom restoranu sa mnom posmatrala sam grad. Puhao je vjetar, pijesak je stvarao pijavice, a bijelog insana nigdje nisam mogla vidjeti. U naselju u kojem sam trebala biti smještena smo se izgubili jer vozač nije znao gdje tačno treba da vozi, a ovdje ne postoje adrese već samo brojevi npr. R12 je broj zgrade u kojoj ja živim. Čitavo naselje se zove International City i sastavljeno je od Clustera (grupa zgrada) koji su dobili imena po različitim zemljama kao npr. French Cluster, Pakistan Cluster, China Cluster, England Cluster i slično. Konačno smo pronašli adresu i morala sam prvo otići da uzmem ključ od djevojke koja je također trebala raditi sa mnom.

Ne mogu vam opisati koliko sam bila sretna kad sam upoznala Jelenu iz Srbije koja je počela raditi u restoranu sa mnom dan prije mene. Zajedno smo otišle do moje sobe kojom nisam bila ni najmanje oduševljena. Drveni krevet na koji je bačena posteljina u plastici, jedan stol sa dvije stolice, jedno 50 balona različitih boja, ne baš čisto kupatilo i kuhinja, prazan frižider sa jednom bocom vode u ćošku i otvoren prozor kroz koji je pijesak ulazio u stan. I kao šlag na tortu kućni ljubimci – žohari. Malo je falilo da počnem plakati, a vjerovatno bih i počela da tu nije bila Jelena. Sve mi je izgledalo prljavo i siromašno i unaprijed sam znala da tu večer neću ni oka sklopiti. U sobi su bila dva ormara, ali su oba bila puna odjeće i stvari tako da se nisam mogla ni raspakovati. Sreća da sam ponijela jedan peškir od kuće pa sam se imala čime obrisati nakon tuširanja.

Oko 2h ujutro sam čula da se vrata otvaraju i vidjela neku djevojku koja je ušla, rekla mi da spavam i nestala u kupatilu. Kao što sam i očekivala spavala sam vrlo loše jer je jastuk bio vrlo neudoban, a da ne govorim o promjeni klime i mjesta boravka. Internet nisam imala, a ni televizor pa mi je ostalo jedino da ležim i krevetu i čekam san. Ujutro sam pogledala prema drugom krevetu da provjerim s kim ću to živjeti. Djevojka sa baby licem je mirno spavala, pa sam ležala u krevetu duže nego što sam mislila da je ne bih probudila. Kasnije sam imala priliku upoznati Irynu, djevojku sa kojom ću živjeti naredna dva mjeseca….nastavak slijedi.

Opisala sam vam svoj prvi dan da bih vam što bolje dočarala kako to izgleda doći u nepoznato mjesto, nepoznato okruženje i šta vam sve u tim trenucima prolazi kroz glavu. Ko god misli da je lako tek tako se seliti i počinjati sve iznova u nepoznatom svijetu nek izvoli, široko mu polje. Naravno, nakon prvobitnog šoka stvari su krenule na bolje, a moje raspoloženje se popravilo. Frižider sam napunila, stan očistila, odjeću od djevojke koja je tu živjela prije mene spakovala u kese, a svoje stvari raspakovala, a zatim se našla sa prijateljem s kojim sam provela sjajan dan. Uskoro više informacija o ovom čudnom gradu, svim manama i prednostima, ljudima, poslovima, načinu života i prilagođavanja.