Kad sam prije godinu i pol prvi put stigla u Japan, znala sam samo dvije japanske riječi: konnichiwa (dobar dan) i sayonara (doviđenja). Ubrzo po dolasku naučila sam jos jednu riječ koja se pokazala izuzetno korisnom: wakarimasen (ne razumijem). To je neko vrijeme predstavljalo bazu za moje prve konverzacije s domacinima: ‘Konnichiwa ! What ?! Hmmm… Wakarimasen… Sayonara !’ Drugim riječima, prije Japana nisam nikad doista bila učila japanski.
U Japan sam u cekeru bila ponijela i brdo rječnika, priručnika i vodiča o toj zemlji. Pripremajući se za preseljenje, čitala sam sve sto mi je došlo pod ruku, od turističkih brošura do romana o gejšama, japanskih basna i političke filozofije. Mislila sam da je to najmanje što mogu učiniti. Za sustavno učenje jezika tada nije bilo vremena. Zato sam kratko po dolasku upisala tečaj japanskog, i hrabro prionula na posao s ciljem da sto prije naučim što više. Volim jezike. Volim ih učiti i koristiti. Tečno govorim tri strana jezika i donekle se služim četvrtim. Nažalost, u te se ne ubraja japanski. Ovo je moja priča o učenju japanskog. Kao i sve druge stvari, to učenje ima svoj početak, ali zavšetak mu se ne nazire, zapravo upitno je ima li ga uopće. *** Japanski jezik ne sliči nijednom drugom postojećem jeziku. Postoje neke teorije srodnosti s drugim azijskim jezicima, ali nijedna od njih nije znanstveno dokazana. Kao i japanski arhipelag, tako i japanski jezik stoji pomalo usamljen i morima odvojen od ostalih civilizacija. Japanski jezik razlikuje 4 vrste pisma: hiragana, katakana, kanji i Romaji. Ovo potonje je naše latinično pismo i ujedno jedino što nama zapadnjacima bude poznato u cijeloj toj zbrci. Sva četiri pisma koriste se, naime, uporedo u riječima i rečenicama. Hiragana i katakana izvorno su japansko pismo, a kanji predstavlja nimalo skromnu zbirku od nekoliko tisuća porijeklom kineskih karaktera. Sto će reći, znakova direktno preuzetih iz kineskog jezika. Japanski i kineski međusobno nemaju nikakvih daljnjih sličnosti. Zapravo, slični su otprilike koliko i, recimo, hrvatski i svahili. Isti znak u japanskom se izgovara i čita najčešće posve drukčije nego u kineskom. Struktura kineskih karaktera varira od prilično jednostavnih do vraški kompliciranih. Svaki znak ima više varijanti izgovora i čitanja. Zbog toga učenje čitanja i pisanja predstavlja ozbiljan zadatak čak i za Japance. To je bio teži dio. Ima i lakši. Čini se, naime, da uopće nije tako teško naučiti govoriti japanski. Za početak, izgovor je gotovo smiješno jednostavan. Slušajte likove iz japanskih crtića. Za nekoliko dana i vaše dijete može naučiti govoriti japanski bez stranog akcenta. U japanskom jeziku akcent je, naime, prilično prigušen. Važnija je rečenična intonacija, visina tona i ritam. Svatko tko je pokušavao oponašati izgovor npr. francuskog ili nizozemskog, sjetit će se kakvim je mukama to po svoj prilici bilo popraćeno. Eto, u japanskom toga nema. Nadalje, japanska gramatika. Neočekivano je jednostavna i pravilna. Sav ‘balast’ iz drugih jezika ovdje je nepoznat: nema članova. Nema jednine ni množine. Nema prvog, drugog ni trećeg lica. Nema razlikovanja ‘muški rod – ženski rod’. Postoje samo 2 nepravilna glagola (sjećate li se njemačkih i francuskih ?!). Glagolsko vrijeme postoji kao a) prošlo i b) sva ostala (sadašnje, buduće, predbuduće itd. izražava se istim oblicima).Tko god je nekad davno učio latinski consecutio temporum (slaganje vremena), zna kakvih je muka pošteđen u japanskom – jezik je uglavnom lišen takvih kompliciranih gramatičkih konstrukcija.Unatoč svemu, ili možda je bolje reći, upravo zbog odsutnosti navedenih gramatičkih kategorija, vrlo je teško prevoditi s japanskog, a doslovni prijevodi praktički su nemogući.
Rekoh, bila sam upisala tečaj japanskog, i čekajući da tečaj počne, zabavljala sam se pomalo kod kuće učeći tablice hiragane i katakane.
Vrlo su zabavne i jednostavne. Trebate samo naučiti 46 x 2 znakova, shvatiti čemu otprilike služe, i nakon nekoliko dana znate se već potpisati na japanskom ! Cool!
Fonetski sistem iz tablica moguće je recitirati ujutro prije doručka, uglazbiti ga na neku svoju melodiju, ili naprosto naučiti napamet od početka do kraja i početi čitati sva ona silna slova na japanskim proizvodima (preskočite kanji ako se u nj ne razumijete):
a – i – u – e – o
ka – ki – ku – ke – ko
sa – shi – su – se – so
ta – chi – tsu – te – to…
Odluka da naučim katakanu pokazala se vizionarskom. Moj prvi sat jezika na tečaju organiziranom u lokalnom Društvu za razmjenu stranaca bio je nezaboravan. Čim sam ušla, u ruke su mi tutnuli test, meni i još nekolicini novopridošlica. Multiple choice pitanja postavljena na japanskom, gramatika plus fraze, a-be-ce-de, molimo upišite svoj odgovor. Pokušala sam objasniti da je moje znanje japanskog bolje nazvati totalnim neznanjem, ali nije vrijedilo: engleski nisu razumjeli baš dobro, a ja dakako nisam mogla ni zucnuti na japanskom. Uostalom, nije se ni činilo da bi objašnjavanje imalo nekog smisla.
Uzela sam svoj prazan list i na njemu napisala svoje ime – na katakani. Sa mnom je sjedilo još nekoliko zbunjenih lost in space likova.
Oni koji tog dana nisu pobjegli glavom bez obzira, vjerojatno su nešto i naučili japanski.
Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrija. (svevremenski ili gnomski aorist)
Nakon tog jezivog prvog dana, na tečaju je kasnije sve ipak išlo dobro. Učili smo u malim grupama i uvijek s dvoje predavača; dok bi jedan tumačio, drugi bi kimanjem glave povlađivao ili se smješkao, tako da je zajedničko učenje uvijek izgledalo veselo i zabavno. U nevelikoj učionici radile su uvijek četiri grupe istovremeno: razina A, B, C i D. Svaka grupa je sricala iz svoje početnice, sto je neizbježno rezultiralo nepodnošljivom kakofonijom zvukova i glasova. Tako, na primjer, dok smo mi pačići iz grupe A još kvakali početničku ljestvicu ‘ka – ki – ku – ke – ko, ga – gi – gu – ge – go’, dotle su oni napredniji iz D-grupe već pričali viceve i grohotom se smijali. U takvim gužvama nerijetko su nastajale hilarične situacije kad bi netko prečuo objašnjenje nastavnika i bubnuo neku svoju riječ. Sjećate li se igre pokvarenog telefona ?
Djevojka upitana za svoje zanimanje odgovara: ‘shofu desu’ – misleci na ‘shufu’, kućanica. Predavač se polomio od smijeha, a i mi kad smo saznali da ‘shofu’ znaci – prostitutka…
‘Hungry ?’ – asks the host to her next foreign guest.
‘No thanks. On my way here I ate my grandma.’
With grandma being sobo and buckwheat noodles being soba.
(iz Japanese Made Funny by Tom Dillon)
Engleski si na tečaju mogao zaboraviti; iako su ga neki predavači znali, većinu polaznika činili su Kinezi kojima objašnjenja težih riječi na engleskom ionako nisu značila ništa. Oko 13. lekcije nastavnici su se sjetili spomenuti da postoji i prateći engleski priručnik uz našu početnicu – vijest koja je obradovala najviše vašu Kućanicu, do tada uglavnom očajnu zbog kopanja po svakojakim nepraktičnim rječnicima. Kad sam već kod Kineza, pratiti tečaj s njima bio je, hm, mali hendikep. Kinezi, naime, odlično znaju kineski. Sve kanji karaktere imaju u malom prstu, i kad nauče japanski izgovor riječi, japanski jezik za njih više nema tajni. Nastavnici su po ploči brzinom dostojnom domoroca crckali karaktere objašnjavajući riječi, Kinezi su sve kopirali bez greške, a vaša Kućanica i kolegica Amerikanka dizale su prst u zrak kad više nije išlo, i molile transkripciju najvažnijih riječi na hiragani/katakani, i Chotto matte kudasai !
Pokazalo se da jedna nastavnica iz hobija uči kineski, i bio joj je pravi gušt popričati s Kinezima off the record…
Na tečaju japanskog…
zbunjena
izmorena
isfrustrirana
( glagolski pridjev trpni)
Nedavno sam počela učiti i kanji (kineske karaktere). Pravi su izazov, zabavni u svoj svojoj kompliciranosti. Iako od njih imam i užasnu glavobolju. Čim, naime, naučim pet ili šest znakova odjednom, zaboli me glava toliko da moram prestati. U mom mozgu probijaju se neke nove moždane vijuge, u kojima nadam se ima mjesta za još tih par tisuća znakova.
Prava sitnica, zar ne mislite ?…
Sanja Željeznjak, Furaj.ba
