Menu
Menu
Davno je Moke osjetio kako su ugodni dugotrajni razgovori sa strankinjama o Kunderi, Kafki, Goetheu. A nadaleko se čulo i kako je dotični svaku noć pio limunadu u Zaostrogu u kampu. Al’ nažalost Pišonji i Žugi se nije dalo ni do Bradine. Šta običan smrtnik može naći u Zaostrogu? More, Bosance (i Hercegovce među njima) i Franjevački samostan.
More u Zaostrogu uz sebe nosi more stvari. Slanu vodu, kombinovanu sa suncem, kamenu plažu, betonski mol, stijene, divlju plažu u borovoj šumi. Nosi i more šejtanluka, što je i za očekivat’ uzme li se u obzir drevno znanje o nevidljivom svijetu, u kojem je na susretu kopna i mora „zračenje“ i privlačenje prejako za običnog insana. More je Čeha, Slovaka, Mađara i sličnih stanovnika Evropske unije koji obično dođu sa svojim kćerkama (ili ne dao Bog ženama). U zadnje vrijeme zaluta i poneki Baltičanin iz Litve ili Latvije. More je derneka uz gitaru na plaži, no taj je dio usko vezan za Bosance (vidi dio teksta o Bosancima).
More je i onaj odsjaj sunca dok ga gledaš kako pred akšam bježi iza Hvara i Brača. I huk uveče, kad ga ne vidiš nego samo čuješ i nazireš tek toliko da znaš gdje da baciš onaj pomno birani pljosnati kamen. Pa odmoriš na klupi uz povijena stabla, koja su na pola puta od bijega pred burom do želje da urone u taj huk.
Geografi , a posebno zemljopiščije bi na pitanje gdje je bosansko more uglas odgovorili – Neum i ono malo oko Neuma. A istina je da je pravo bosansko more Makarska Rivijera uz glavni grad Zaostrog. Prvi Bosanci su se na ovom dijelu jadranske obale pojavili već u petnaestom vijeku (vidi dio teksta o Franjevačkom samostanu), ali prava „najezda“ uslijedila je dolaskom rahmetli Muhameda koji je iz okoline Tuzle doselio davnih šezdesetih. U međuvremenu je izgrađen i objekat Partizan (ili po novom pravopisu Bossina) u kojem tokom priprema borave i treniraju sportski klubovi iz Bosne. Preko dana treniraju, a naveče vježbaju. I izvježbaju dok su mladi. I dođosmo do vremena u kojem povelik broj Bosanaca u Zaostrogu imaju što kuću, što kamp kuću, što familiju, što emociju. Uz Bosance se na ovom prostoru vežu i legende o bošči na plaži, pretis loncu i paradajzu koji se jede k’o jabuka, pa curi niz bradu, mada ja ovim pikanterijama nisam nazočio. No još uvijek se uveče može čuti i osjetiti kako na terasi u mraku (gasi svjetlo da komarac ne ujede), uz ribu za pod zub, Bosančina elaborira kako je nekad dobro bilo – kao sad ti ne valja. Vikendom Zaostrog postaje k’o šipak, jer dolaze „na dan“ oni „nepoželjni“ turisti iz Zapadne Hercegovine.
U Zaostrogu se samo na jednom mjestu može čuti ona poznata turistička ili teroristička muzika „s terase“, ali mislim da ni sam pjevač „brkati terorista“ sebe više ne voli slušat’. Nekad je brko bio sam, a u međuvremenu je morao angažirati i damu, vokalnu solisticu jer su Tajči, Magazin i Severina postali nezaobilazni na repertoaru. Mlađa raja sluša onu čudnu muziku, uz ona čudna svjetla, u onoj čudnoj kafani. Ja sam kao pripadnik jedne od zadnjih od X generacija preferirao jutarnju kafu u Stelli – i to bez društva, jer je ova Y generacija uživala u spavanju do 12, pa onda odmarala od spavanja u Delfinu do 4. Istovremeno su penzionisani galebovi „izvaljivali“ ramena metalnim kuglama na boćalištu. I nakon fjake i visinskih priprema pored partizanskog spomenika dolazi noć. A o noći i dernecima uz gitaru na plaži pored malog mola u nekom drugom filmu. Dugometražnom.
Na pedesetak metara od spomenika partizanima poluskrivena kapija i ulaz u Franjevački samostan. Franjevci su u Zaostrog došli nekad u petnaestom stoljeću. Nakon ulaska Turaka u Bosnu, dio njih iz provincije Bosne Srebrene naselio je tada napušteni samostan. Od tad kreće priča o samostanu u kojem je nešto kasnije živio i radio Andrija Kačić Miošić jedno od najznačajnijih duhovnih imena ovog kraja. I danas je sačuvana izuzetno vrijedna biblioteka, te botanički vrt. I toliko puta sam prošao pored kapije, a da nisam ušao, sve do ove godine. A unutra nebrojene vrste drveća, cvijeća, uređene staze, začudiš se kako samo jedan kameni zid dijeli dva svijeta – istine i sjene. U jednom čuješ zrikavca u cjelodnevnom „poju“ i stalni žamor kupača. U drugom razgovor ptica tako intenzivan da poželiš da si Sulejman a.s. i da razumiješ koja je to tema danas na sjednici ptičjeg parlamenta.
Ali ipak, kad ti miris iz dvorišta samostana postane ugodniji od pjesme na plaži uz gitaru i kad ti oduševljenje i strah koje osjetiš u pogledu bebe dok posmatra valovito more otvori novi, a stari vidik, vrijeme je da pređeš u Mali Drvenik. To je naredno mjesto u nizu duž one naše obale.
Vedran Jakupović, Furaj.ba
Zato što jedan članak nije dovoljan…..
