Kongoanska misija fra Ilije Barišića

    Kongoanska misija fra Ilije Barišića

    Pet je sati. Na rubovima kongoanske prašume nazire se dan. Preko tamnozelenih listova raznolikih krošanja šulja  se magla ne bi li izbjegla jako sunce. Na kraju iščezne sve do iduće noći do iduće nepredvidljive zore. Narod još spava. Čuje se tek pokoji pijetao ili noćna ptica zalutala među blatne kućice sela Kimbulu. No jedno svjetlo u ovo doba uvijek gori. To su svijeće u kapelici franjevačkog samostana u kojem fra. Ilija  započinje dan neizostavnom molitvom.

    Živi u Africi 38 godina

    Nije to ništa novo jer ovom misionaru to je rutina već punih 38 godina! Njegov život je u Africi i za Afriku. Stoga ne čudi kad kaže da se on kao franjevac vrlo lijepo snašao među tim narodom koji je jednostavan, koji je direktan, iskren, otvoren i koji ga je prihvatio raširenih ruku. Biblijski starac, duge sijede brade u zabačenim brdima istočnog Konga za mnoge predstavlja svjetlo na kraju tunela, a svojom skromnošću zadivljuje svakog posjetitelja iz Europe. „Uvjeti na početku nisi bili dobri ali loše je tamo gdje čovjek ne voli živjeti, a gdje voli živjeti tu je lijepo makar uvjeti bili jako teški.“ – govori fra Ilija o svojem dolasku u selo Kimbulu. Bilo je to godine 2005. kada je zajedno sa svojom subraćom živio u kućici od trstike i blata. Poslije godinu dana započeli su pomoću donacija graditi samostan od pečene cigle u kojem stanuju i danas. Kimbulu je samo nastavak njegove dugogodišnje afričke misije.

    Župa Kimbulu sastoji se od 22 sela i 8 kapelanija. Nalazi se na ekvatoru i na nadmorskoj visini od 1800 metara tako da je ovdje konstantno proljeće. Svaki tjedan padne kiša pri čemu zelenilo buja i prožima svaki metar brdovitoga prostora. Grad Butembo centar je pokrajine i udaljen je od Kimbulua 35 kilometara. Broj stanovnika procjenjuje se na oko pola milijuna. Iako veliki centar, grad nema asfaltirane ceste, ne postoji kanalizacija niti struja. Djeluje kao veliko, prljavo i prašnjavo selo krajnje neugodno za život. Možemo reći da je Butembo personifikacija cijelog istočnog Konga i pokazatelj koliko vlada malo brine o vlastitim stanovnicima.“Pošto vlada Konga ne brine o ljudima tu je ulogu preuzela crkva. Crkva gradi škole, bolnice i zamjenjuje u tom smislu državu“ govori fra Ilija. Da je to u potpunosti istinito vratit ćemo se opet u selo Kimbulu gdje je fra Ilija u posljednjih pet godina izgradio hidroelektranu koja svima omogućava besplatnu struju, sagradio je na desetke škola i crkava i otvorio ambulantu. Starac tajanstvenoga osmijeha uvijek voli reći kako je „njegovo“ selo naprednije od velikoga grada jer ima struju besplatnu za sve.

    U Kimbulu često dolazi jedini Hrvatski vojnik u redovima UN-a za istočni Kongo Goran Jaman. Pošto je njegova baza udaljena 30-ak kilometara puno vremena provodi s fra Ilijom. Kaže da mu je to jedini spas jer dođe mu da priča Hrvatski, a nema s kim. Iako vrlo kritičan prema svakoj sitnici Goranu su usta puna hvale govori li o fra Iliji.  „To je nestvarna slika ovoga kraja. Da selo ima besplatnu struju ravno je znanstvenoj fantastici ali fra Ilija je ovdje ostavio život i napravio iz ničega nešto“ kaže Goran i dodaje: „To je čovjek koji se sjedinio s narodom. Pogledaj samo kako ga djeca slijede kud god prođe..“

    Obrazovanje kao jedini izlaz iz siromaštva

    Usprkos brojnim projektima glavni je  program u Kimbuluu izgradnja škola. Školovanje mijenja svijest ljudi i jako je bitno za budućnost ove izmučene zemlje i budućnost naroda Banande na čijem se prostoru nalazimo. Prolazeći selom iz liliputanskih kuća, slamnatih krovova iskaču od uha do uha nasmiješena djeca. Svi pozdravljaju fra Iliju jer znaju da u džepovima skriva poklon za svakog od njih.  Dijeli im bombone i veseli se zajedno s njima. Obitelji ovdje imaju jako puno djece ali u školu obično ide jedno ili najviše dvoje. Nema novaca za sve. Ali fra Ilija svejedno smatra da su „njihovo bogatstvo djeca. Oni su dokaz da je Afrika kontinent mladih i da je narod ovdje plodan.“ Škole se isprva grade od najjednostavnijih materijala jer se svake godine upisuje sve više djece, a novaca za izgradnju nema. O tom se može razmišljati tek kad stignu toliko potrebne donacije. „Ovaj je kompleks izgrađen donacijama iz Hrvatske i Australije. Sagrađeno je 12 razreda“ – ističe fra Ilija ispred svježe sazidanih zidova u kojima je osim osnovne i srednja škola. Uče se najpotrebnija zanimanja, a to su pedagogija i građevina. Pedagogija kako bi stariji naraštaj mogao podučavati osnovce i građevina kako bi sami sebi mogli izgraditi kuće od čvrstih materijala ali i kako bi znali proizvesti ciglu jer sve što se upotrijebi u izgradnji dobiva se iz neposredne okoline.“Ako roditelji ne plate školarinu djeca su im izbačena iz škole. To se događa svakodnevno. Oni koji su u programu kumstva su najmirniji“  – osvrće se Ilija na program koji stanovnicima Hrvatske omogućava da školuju jedno afričko dijete. Donacija za cijelu jednu godinu iznosi samo 100 dolara! Veliki problem su i udžbenici kojih uvijek manjka pa učenici pišu na malenim pločama kao što su to činili naši djedovi i bake pred više od pedeset godina. Stvari koje uzimamo zdravo za gotovo u Africi mijenjaju smisao. U Africi sve postaje realnije, življe i šarenije. Ovdje su sreća i bol izmiješani u jedno. Narod se puno i iskreno smije bez obzira na mučnu svakodnevicu.

    Zemlja koju iskorištavajuvelike svjetske sile

    Teško je na prvu odgonetnuti zašto je narod u zemlji bogatoj rudačama i plodnom zemljom toliko siromašan. Odgovor na to pitanje vrlo je jednostavan, a on glasi: moć i korupcija! „Problem Kimbulua je što je ukliješten među velikim farmama koje su pokupovali bogati trgovci i sad na njima drže krave. Narodu je uskraćeno iskorištavanje plodne zemlje“ – kaže fra Ilija., a s njim se slaže i njegov subrat, crni franjevac Jeanpierre i nadodaje: „Od ovih farmi stanovnici nemaju nikakve koristi, sav profit ide vlasnicima.“ Teško je povjerovati ali u istočnom Kongu još uvijek se osjećaju ostaci feudalizma. Ovdje je narod uradio nagli skok s motike do mobitela i u tom se nije snašao. Naroda Banande u kojem djeluje fra Ilija ima svojeg kralja, a kralj ima svoje podanike ili plemiće. Kralj i plemići vlasnici su zemlje koju obrađuje svekoliki puk. No u posljednje vrijeme plemići ili šefovi kako ih zovu počeli su zemlju prodavati bogatim trgovcima i smutljivcima tako da je većina teritorija u stranim rukama. Bogati trgovci iskorištavaju šumu, kopaju zlato, dijamante, bave se krijumčarenjem robe izvan Konga. Trgovci se nalaze u velikim gradovima poput spomenutog Butemba. Vozeći kroz ulice starom Toyotom fra Ilija nam pokazuje njihove divovske kuće, ograđene bodljikavim žicama. Nestvarni prizor u gradu bez struje, vode i kanalizacije.

    Ukoliko pogledamo dvadesetak godina unatrag lakše ćemo razumjeti situaciju u kojoj se Kongo nalazi danas. Fra Ilija, svjedok burne povijesti koji je vidio smjenjivanje nekoliko političkih sistema najbolji je izvor informacija. Njegova tolerancija i demokratičnost nadilazi svaku mržnju koja bi se mogla pojaviti kod svakodnevnih ljudi. Kongo je naime bio Belgijska kolonija ali i poslije osamostaljenja 1960. Belgijanci i Amerikanci imali su velikog utjecaja. „Belgijanci su vodili ekonomiju, a predsjednik Mobutu zbog loše je politike sve više ljuljao svoj položaj da bi cijela stvar završila ratom“ – prisjeća se fra Ilija. Od 1996. godine kada je započeo rat u Kongu poginulo je preko 6 milijuna ljudi, pretežno civila. Bio je to najveći pokolj poslije Drugog svjetskog rata, o kojem se u svjetskim okvirima vrlo malo zna. U tadašnjoj župi fra Ilije ubijeno je 207 ljudi, a i on sam je bio napadnut. Tutsi ratnici više su ga puta uboli noževima ali on je unatoč unakaženosti svoj duh uspio zadržati na zemlji. Preživio je i vratio se još jači.  Don Danko Litrić iz Ruande o fra Iliji kaže da je veliki zaljubljenik u Afriku i čovjek koji se ne boji.“ Kojega su bockali nožem ali on je i dalje tu“ – nadodaje. Slično o fra Iliji govori i hrvatski vojnik u misiji UN-a Goran Jaman kad kaže da on nakon svega što mu se dogodilo ne misli ići kući. Sve će potrošiti na svoje župljane i na dobrobit zajednice. Jaman je na njega pomalo ljut jer Ilija, ako mu dadneš novac na sebe neće potrošiti niti centa. „On nema kontakta sa svijetom, nema mobilnu vezu niti Internet. To mu je potrebno kupiti i postaviti jer dadneš li mu novac…potrošit će ga za školovanje djece i na hranu.“

    Fra Ilija je uistinu zavolio narod i njihove običaje. Ne pokušava ih promijeniti već im pokušava pomoći. To se najbolje vidi iz njegove izjave u kojoj govori o animizmu kao o dijelu vjerovanja. „Ta vjerovanja postoje i nema ih smisla iskorijeniti; oni su i prije kršćanstva vjerovali u jednoga Boga“ – kaže.  On se je u 38 godina svoje misije naviknuo na jezik na običaje i na kulturu afrikanaca. Njegov je dom Afrika, a sam je vrstan poznavatelj političke situacije crnog kontinenta. O neokolonizaciji govori kao o jednom planskom programu bogatih zemalja da zauzdaju Afriku.“Oni drže zemlje poput Konga, Angole, Nigerije, Sudana. To su ogromne zemlje. Kada bi bile organizirane i kad bi imale kontrolu nad svojim bogatstvima bile bi izravna konkurencija Europi i Americi. Njima je u interesu da se te zemlje ne razvijaju. Bolje da ostanu u neredu kako bi lakše iskorištavali njihova bogatstva“. Ratovi se zaista i vode zbog bogatih ruda, a stanje kontroliranog kaosa traje i dan danas. Nikad se ne zna kad će plamen buknuti i zapaliti sela, gradove i ljude. Fra Ilija usprkos toj velikoj nevolji ostaje dosljedan u zemlji koju naziva „novim domom“.

    Hrvoje Ivančić