Kućanica u Japanu: Koji je najbolji savjet koji sam dobila

    Kućanica u Japanu: Koji je najbolji savjet koji sam dobila

    Koji je najbolji savjet koji sam dobila o Japanu u Japanu, pitao je nedavno neko od komentatora.
    Nisam se odmah mogla sjetiti nekog jasnog odgovora. Umjesto toga, gotovo istog trenutka pao mi je na pamet sitni, gotovo beznačajni događaj koji se zbio u Zagrebu ovog proljeća, kad sam nakon dužeg vremena posjetila Hrvatsku. Ta mi je crtica sama nekako izronila iz sjećanja, nisam znala zašto. A onda sam se sjetila.
    Neke se stvari najbolje vide s distance. Prostorne, vremenske ili mentalne.

    Sa sestrom sam tog dana bila svratila u jednu zagrebacku prodavaonicu ženskih čarapa i rublja. Reći ću tek da je trgovina blizu gradskog centra, i da je unatoč skučenom prostoru dobro posjećena, kupci stalno ulaze i izlaze. Stajala sam u kutu i čekajući listala neki reklamni listić. Seka je trazila neke hulahopke i nešto rublja. Na usluzi joj je bilo dvoje prodavaca.
    Strpljivo su vadili stvari s polica i pokazivali Seki svaki zatraženi primjerak rublja. Ona je birala i isprobavala. Zatim su na red došle hulahopke. Sasvim običan tijek stvari u jednom malom dućanu, s minimumom konverzacije potrebnim da se izvrši razmjena dobara.

    Lecnula sam se kad je prodavac poceo bacati frizbi.
    Najprije jedan, pa drugi, pa treci. Paketici hulahop-carapa letjeli su zrakom u luku izmedju police i pulta, tras ! pravo Seki u narucje. Ona ih je vjesto hvatala jednog za drugim, ne trepnuvsi okom. Uhvativsi nekoliko tako dobacenih frizbija s carapama odabrala je onaj kakav je trazila, potom platila sve odabrano, i zajedno smo izasle iz trgovine.
    Prodavac nas je normalno pozdravio, nabacio još neku dosjetku na izlasku. Mozda se čak i nasmiješio.

    Nisam mogla odoljeti da se, smijući se, povjerim Seki kako sam upravo doživjela ono što neki nazivaju “obratni kulturni šok”: ono što mi se nekad u mojoj zemlji činilo sasvim normalnim, nakon godina provedenih u drugoj kulturi sasvim me zapanjilo.
    Niti je prodavac imao loš dan pa je zato počeo nabacivati robu po pultu, niti je bio ljutit na kupce, štoviše čini se da je bio sasvim dobro raspoložen. Čavrljao je sa Sekom, usput pomagao kolegici, tražio robu drugim mušterijama. Kad je zavitlao paketićima prema mušteriji, nije učinio nista neobično ni loše. Dapače, čini se da se u datim okolnostima ponio sasvim prema očekivanjima, stojeći mušteriji na usluzi.

    Koji je meni vrag da po svemu tome čeprkam ? Valjda mi se moja trenutna domovina toliko uvukla pod kožu da sam konstantno u iskušenju donositi usporedbe na relaciji Lijepa nasa – Japan. Zasto ja, evo, još uvijek mislim na tog gospodina iz zagrebačkog dučana koji samo radi svoj posao – prodaje čarape i grudnjake – i vjerujem časno i pošteno, a ipak toliko drukčije od svakog prosječnog, dapače i ispodprosječnog japanskog trgovca čarapama ?
    Valjda zato što je kontrast između jednog i drugog toliko velik. Japanci drže uljudnim pružiti kupcu robu s obje ruke i s najvećom pažnjom, gotovo nježnošću, položiti je na pult, uz naklon i smiješak. Ako treba i pet puta zaredom.
    U usporedbi, zagrebački frizbi učinio mi se gotovo opscenom gestom.

    Mnogi stranci hvale profesionalnost i uljudnost japanskih trgovaca. Ona je na tako visokom stupnju da moze prijeci u drugu krajnost: “programiranost”. Gaijini kojima to ide na živce, obično opisuju japanske prodavace kao robote koji pred mušterijama samo izvode dobro naučenu ulogu, biflajuci naučen tekst napamet. A ti tekstovi često budu cijele pjesmice.
    Kupim li u Japanu bilo kakvu stvar i u bilo kojoj trgovini, prodavac će mi uz naklon reći uvijek isto: “Dobrodošli. Primam od Vas X yena. Uzvračam Vam Y yena. Hvala Vam lijepa.”
    Može se činiti malo duga prča za običnu žvakacu, priznajem. Ali, koliko je ta priča ljepša ako mi uz nju podare osmijeh, vedro lice koje me ispraća ! A to je u većini slučajeva tako. Kao mušteriji, to mi naravno godi. Zapravo, trudim se i uzvratiti osmijehom, makar malim, mislim da je to najmanji znak pristojnosti koji mogu dati osobi s druge strane pulta.
    Mogu reći da se u japanskim trgovinama osjećam vrlo ugodno. Ustvari, čak više volim tu katkad usiljenu profesionalnost japanskih trgovaca, nego lica prodavaca na kojima se očitava sve drugo čemu u profesionalno vodjenim trgovinama ne bi trebalo biti mjesta:
    Neraspoloženje, neispavanost, stres. Brige i problemi od-do, i zato režim na kupce jutros. Ili ih posve ignoriram. Premalo sam plaćen za ovo. Posvađao se sa ženom, pljusnuo je muž. Zapravo  ne volim ovaj posao… i tako dalje, i tako bliže.

    Svaka čast hrvatskim trgovcima, konobarima, hotelijerima, ali kao što znamo, nisu svi uslužni ni ljubazni. Žao mi je što na mnogim njihovim licima čitam upravo ovakve brige i nelagode. Htjela bih da se više smiješe, i da im se i mušterije usude uzvratiti osmijehom, pod uvjetom da nije kiseo. Zašto ne ?! Mislim da bi Hrvatskoj i hrvatskim građanima jako dobro došlo više osmijeha na licima. Osmijeh ne pravi razliku među ljudima. On je univerzalan.

    I tu se vraćam na početak. Osmijeh i temeljna ljudska i profesionalna pristojnost, to je najbolja lekcija o Japanu koju sam dobila od Japanaca. I tu sad više ne mislim samo na dućane i trgovce, nego i na obične građane. Lica koja na svijet gledaju s vedrinom, čine mi boravak u ovoj zemlji ljepšim i ugodnijim. Otkako sam u Japanu, navikla sam se i sama više smiješiti. U svijetu koji se prebrzo mijenja, nadam se da će Japan uspjeti zadržati te svoje univerzalne vrijednosti.

    Sanja Željeznjak