Kuda su otišle vječite putnice
Ovih prvih septembarskih dana osjeti se u lijepoj nam BiH nedostatak jednog stanovnika na kojeg smo se uveliko navikli. Otputovale su. Laste su se već u davno doba dobrovoljno priključile uz čovjeka i nastanjivale se u njegovu kuću pa i sada tu stanuju ako joj čovjek dopusti, kako u palati tako i u kolibi. Kod nas dolaze početkom maja, i stvaraju ogromnu trku pod našim nebom.
Vrlo su žustre, smjele, žive i ljupke ptice koje uvijek izgledaju dotjerano i čije dobro raspoloženje može da poremeti samo loše vrijeme i nestašica hrane kao posljedica nevremena. Iako je po izgledu nježna i slaba, ipak u mnogim pogledim ispoljava veliku snagu. To su primjetili svi koju su gledali postupak gradnje lastinih kućica. Naime, lastavice su tim, kad nam dođu u maju odmah traže staro gnijezdo ili grade novo. Zrno po zrno zemlje, trka u letu i formira se izrazito čvrsta zaobljena kućica na ivicama prozora. Stanište nije samo za jednu lastu nego za grupu, tu će vas budit ujutro, cvrkutati i komešati se. Tu se raduje suncu, uređuje perje i pjevaja, okreće grudi ovamo-onamo u znak dobrog raspoloženja.
Udomiti lastu na svome prozoru znači čestu radost ali i buđenje cvrkutanjem, ponekad možda i u vašoj sobi zalutalo uplašeno bijelo, čupavo mladunče. Već smo se navikli da određujemo vrijeme prema tome da li se lasta kreće izjutra ili uveče, leti li u višim ili nižim slojevima vazduha. Kada je lijepo vrijeme trpeza joj je obilno prostrta i ona je vrijedna i vesela, a po lošem vremenu gladuje i postaje tiha i žalosna. Zato i odlazi sa prvim znacima jeseni.
Vrijeme je za putovanje.
Elvira Leka, Furaj.ba
