Kuga i pandemija

Kulturna psihologija vjerovanja da će se dogoditi loše stvari, ali da će život ići dalje, možda bolje priprema ljude na Balkanu na podnošenje poteškoća i iznenadnih katastrofa nego bilo koja druga kultura na zemlji.

Piše: Anita Barjaktarević, Red Africa Travel

Iako se Treći svijet danas koristi kao pogrdni izraz, fraza je zapravo stvorena kako bi opisala nacije svijeta koje su odbile slijediti naraciju o hladnom ratu, odupirući se tako podređenom položaju u odnosu na Sovjetski Savez na Istoku, ili Sjedinjene Države na zapadu. Ove nacije odlikovala je stoička odlučnost stečena dugogodišnjom ustrajnosti i spremnošću da se suoče s ogromnim izazovima i silama, iako je to značilo da to moraju uraditi bez ičije pomoći. Države trećeg svijeta bile su veoma ponosne na svoje sposobnosti da prevladaju poteškoće držeći se svojih neovisnosti i jedinstvenih kultura, kultura koje su sačuvane čak i tokom perioda kolonizacije i potčinjavanja, uprkos najboljim naporima osvajača i kolonijalnih upravitelja.

U nekoliko je primjera nesalomljivi duh Trećeg svijeta jednako očit kao i potpuno drugačiji po načinu na koji su njegovi građani pristupili pandemiji u odnosu na ostatak svijeta. Pandemije na Balkanu često su dovodile do kulturnog procvata i udruživanja snaga da se zajedno prebrode poteškoće. Kulturna psihologija vjerovanja da će se dogoditi loše stvari, ali da će život ići dalje, možda bolje priprema ljude na Balkanu na podnošenje poteškoća i iznenadnih katastrofa nego bilo koja druga kultura na zemlji.

Rimske vojne snage su se 165. godine nove ere pobjedonosno vraćale iz Seleucije, blizu današnjeg Bagdada u Iraku. Međutim, nisu se vratili sami. Zajedno s vojnicima došla je i nova bolest – ona koju su marširajuće trupe širile po cijelom carstvu u svojim seobama. Bila je to bolest koja će u sljedećih četrdeset godina izbijati kao zaraza, ubivši dva cara i desetkujući moćnu rimsku vojsku.

Postoje dvije legende o tome kako je ta nova pošast puštena u svijet. U prvoj je rimski general Lucije Ver, koji je vladao s Markom Aurelijem, otvorio zabranjenu grobnicu, oslobodivši tako kugu po svijetu kao kaznu za kršenje zavjeta da neće opljačkati grad Seleuciju. U drugoj legendi kugu je oslobodio rimski vojnik, koji je otvorio kovčeg u Apolonovom hramu u mutnom odrazu mita o Pandorinoj kutiji.

Te marširajuće trupe donijele su sa sobom novu kugu dok su prolazile prema sjeveru, gazeći stazu ravno kroz Balkan po rimskim cestama, te ostavljajući svoje komade i dijelove na raznim mjestima u Bosni i Hercegovini, poput Gračine i Mogorjela.

I tako je kuga Antonina, za koju mnogi vjeruju da je prva pojava malih boginja, ušla u Evropu s rimske granice s Balkanom.

Podaci o kugi su nevjerovatno oskudni, posebno u Dalmaciji, Panoniji, Meziji i Iliriku, većem dijelu modernog Balkana. Poznato je da je u jednom trenutku u Rimu umiralo 2000 ljudi dnevno, ali historičari su morali biti kreativni u analiziranju utjecaja kuge na pogranična područja. Zadatak je bio težak, ali ne i nemoguć. Koristeći zemljišne evidencije, vojne evidencije o penziji, evidencije o rudnicima koji su se zatvarali i otvarali, masovne grobnice i dokaze o brzoj depopulaciji, historičari su polako mogli sastaviti priču. Ovim tehnikama neki su moderni učenjaci uspjeli procijeniti gubitke za rimsku vojsku na 10-15%, što je bilo pogubno za cijelo carstvo, no najteže su bila pogođena područja koja su ovisila o vojnim utvrdama s velikim brojem penzionisanih legionara.

Kuga je ubila cara Lucija Verusa rano 169. godine nove ere, a bila je najvjerovatniji uzrok smrti samog velikog cara Marka Aurelija u martu 180. Službeno se navodi da je umro u blizini modernog grada Beča, ali postoje i tvrdnje da je možda umro u Sirmijumu, sada srpskom gradu Sremska Mitrovica.

“Ne ponašaj se kao da ćeš živjeti deset hiljada godina. Smrt je već nad tobom. Budi dobar za nešto dok živiš, dok možeš”, Marko Aurelije, u svojim Meditacijama.

Depopulacija prouzrokovana kugom Antonina bio je početak kraja Rimskog carstva na Balkanu, u kombinaciji s kasnijim naletima Mađara i Avara, ostavljajući velike slojeve plodne i bogate zemlje praznim da bi se Sloveni naselili.

Baš kao što su male boginje ušle u Evropu preko Balkana, ono je bilo i mjesto posljednjeg izbijanja malih boginja u Evropi. U februaru 1972. putnik koji se vraćao s Bliskog istoka zarazio se bolešću i počeo pokazivati ​​simptome po povratku kući u Đakovicu. Zbog snažnog programa vakcinisanja, većina Jugoslavije bila je vakcinisana, a nacija nije imala slučaj ove zarazne bolesti od 1930. godine. Ustvari, prvi pacijent se brzo oporavio i bez dijagnoze malih boginja, vjerovatno zato što je vakcinisan dva mjeseca ranije. Doktori u početku čak nisu ni razmatrali dijagnozu malih boginja.

Ali bolest se već širila. U roku od dvije sedmice, 2. marta, drugi muškarac se pojavio u lokalnoj bolnici s malim boginjama. Umro je, ali ne prije nego što je direktno zarazio 38 ljudi.

Vlada Jugoslavije je djelovala brzo i odlučno. Do 16. marta proglašeno je vojno stanje i započeto je intenzivno traženje kontakata, zajedno sa zatvaranjima te pretvaranjem hotela u karantine. Granice su zatvorene, zabranjena su sva nebitna putovanja. Do 20. marta vlada je shvatila da se suočavaju s izbijanjem malih boginja, pa su započeli masovni napori za revakcinaciju čitavog jugoslovenskog stanovništva.

Sredinom maja 1972. bolest je iskorijenjena i Jugoslavija je dobila međunarodne pohvale za svoje brzo i efikasno djelovanje.

Male boginje, međutim, nisu jedina pošast koja je poharala Balkan. Osamnaesti vijek je vidio, nakon što je Eugen Savojski 1697. godine opustošio Sarajevo, kako je više kuga poharalo grad. Mezari nekih žrtava kuge, poput djece Muhameda i Nefise, i danas se mogu vidjeti u dvorištu Careve džamije. Kao i tokom prošlih (i budućih) pandemija, u vremenu kuge Bosanci su se s neizvjesnošću života suočili svojim poznatim stoicizmom i procvatom kulture. Grad je u to vrijeme obnovljen. Podizane su džamije, biblioteke i škole, a neki od najvećih gradskih mislilaca pojavili su se čak i dok je bjesnila kuga. Mula Mustafa Bašeskija je vodio dnevnik tih godina i napisao je da je tokom jedne od epidemija kuge umrlo 8.000 ljudi.

“U početku su bila samo dva ili tri smrtna slučaja od kuge

Ali nakon mjesec dana smrtni slučajevi su jako porasli

U početku su mnoge vratničke djevojke umrle od kuge

I mnoga su djeca umrla od kuge”

Iako je bilo mnogo mrtvih od pošasti 18. vijeka, Sarajlije su radile ono što rade najbolje – nastavile dalje. Nekoliko mezara kuge kod Careve džamije jedini su simboli tog doba, što je u dramatičnoj suprotnosti s prožimajućim “mementom morijem” širom zapadne Evrope. Zapravo, velike historijske pošasti na Balkanu uveliko su izašle iz kolektivnog pamćenja, nesposobne da nastave da se takmiče sa slavljenijom poezijom, filozofijom i kulturom koja je izrasla iz teškoća.