Penjanje ka džamiji na Kušlatu otpočinje u naselju Pahljevići, dva kilometra od ušća Drinjače u Drinu. Vozilom se može doći strmim i napornim putem, koji je zapravo jedna zanimljiva kombinacija makadama i asfaltog puta, koji se smjenjuju ko po zna kojoj logici, svakih stotinu do dvije stotine metara, sve do seoskog mekteba. Ova vožnja će da vam uštedi najmanje jedan sat teškog pješačenja. Od mekteba počinje najzanimljivji dio puta – naravno pješice. Naglo spuštanje niz strminu, pored lokalnog mezarja, pa onda penjanje kozjom stazom petnaestak minuta.
-Čudesna li je ova rijeka, kaže moj prijatelj Hazim, dok se vozimo pored nje, predani ljepoti koju nam nudi.
Rijeke su k’o i ljudi
-Milenijima se znaju ove dvije rijeke, a pogledaj koliko joj treba da zagrli Drinjaču.
-A rijeke su u Bosni k’o i ljudi,-mislim u sebi,-nekako su lijepe i podnošljive, rekao bi čovjek, potpuno miroljubive, bez posebne snage i moći, sve dok ne podivljaju.
Drinjača je inače mala i može se lako pregaziti, a u ljetnim danima može skoro na svakom mjestu. A danas, poslije kiše, ona je puna snage. Ovdje se u narodu koristi izraz „kao oranje“ da se iskaže koliko je rijeka mutna.
Vozimo se i šutimo. Drinjača je napravila tek dvije-tri brazde vodenog oranja duž silovite zelenike Drine.
Kamenite uzvisine južno od Zvornika talasasto se nabiru prema zapadu u sivu draperiju, prošaranu bjelogoričnim šumama, najavljujući čuvene grbe planine Udrč, čiji se najviši vrh sa 1.044 metra, tokom vožnje prati sve od Kalesije, a ovdje, podno Kušlata, izranja pred putnika kao neobično zaobljena masivna planina, sa dva vrha, koji podsjećaju na grbe kamile. Udrč, planina neobičnoga imena, čije značenje čak ne zna ni ovdašnje stanovništvo, drčno se uspinje nad cijelom okolinom. Sa istočne strane rijeka Jadar probila je svoje korito i tu se, pod Kušlatom, spaja sa rijekom Drinjačom, koja ovdje dotiče iz pravca Kladnja sjeverozapadnom stranom planine. Pored ušća, put krivudavo vodi u sela prosuta poput bisera, na osunčanoj strani obronaka Udrča. Sa druge strane Jadra, uzdiže se neobično strma stijena, kojoj se prolaznici iščuđavaju kada ovuda prolaze. Pod stijenom, koja je bar dvije stotine metara strmo izdignuta nad cestom koja od Zvornika vodi prema Sarajevu, nalazi se i izvor vode i proširenja sa obje strane, tako da putnici mogu zastati, osvježiti se, načiniti fotografije i čudom se čuditi i stijeni, i džamiji koja je na njenom vrhu sagrađena.
Prva džamija u Bosni
Priča o toj džamiji je posebno zanimljiva. Ovdje se čuvala predaja prema kojoj su ljudi tu drvenu džamiju pokušavali rasklopiti i od toga materijala sagraditi džamiju u dolini, kako bi se vjernici mogli u njoj moliti. Međutim, preko noći bi džamija nestala i osvanula bi ujutro opet na onom istom mjestu, gdje je bila prošloga dana.
Uvijek se govorilo kako je ta džamija posebna.
Bosanskohercegovački nobelovac, književnik Ivo Andrić zapisao je, prolazeći pored Kušlata, često citiranu misao: „Kakav ste vi Bosanac kad ne znate za Kušlat. To vam je na onom delu starog puta koji od Zvornika vodi prema središnjoj Bosni, a poznat je i po tome što je tu sagrađena prva džamija u Bosni.“
Možda je posebnost te džamije i ovoga mjesta upravo u toj činjenici da je prva džamija i da je nastala na mjestu gdje su se legli sokolovi. Kušlat je dobio ime po turskoj riječi kuš (kuč) što znači ptica i lat-gnijezdo. Hifzija Suljkić je zabilježio da su žene u ovim krajevima, čak i u novije vrijeme, vezle vez sa sokolom na Kušlatu. Vjerovatno je nekada on, u vrijeme kada je Kušlat bio moćan trgovački grad, služio kao suvenir putnicima koji su prolazili ovim krajevima.
Ebu-l-fethovu džamiju na Kušlatu prema predaji sagradio je sultan Mehmed II Fatih, za potrebe vojne posade smještene u utvrđenom gradu Kušlatu, koja je brojala manje od trideset vojnika. Džamija je imala u temelju kvadratnu osnovicu dimenzija 6,5 metara. Kušlat je nekada, u vrijeme kada je predstavljao moćan utvrđeni grad, bio nahija. Grad je okruživalo devet sela: Skruševići, Kamenica, Raševo, Glodi, Kostijerevo, Carska Rika, Rovaši, Međuštrin i varoš grada Perina. Ovdje je bilo manje od dvije stotine kuća i otprilike toliko tabija (utvrđenih mjesta za smještaj vojske i odbranu).
Penjanje ka džamiji na Kušlatu otpočinje u naselju Pahljevići, dva kilometra od ušća Drinjače u Drinu. Vozilom se može doći strmim i napornim putem, koji je zapravo jedna zanimljiva kombinacija makadama i asfaltog puta, koji se smjenjuju ko po zna kojoj logici, svakih stotinu do dvije stotine metara, sve do seoskog mekteba. Ova vožnja će da vam uštedi najmanje jedan sat teškog pješačenja. Od mekteba počinje najzanimljivji dio puta – naravno pješice. Naglo spuštanje niz strminu, pored lokalnog mezarja, pa onda penjanje kozjom stazom petnaestak minuta.
Naporno penjanje vijugavom, kamenitom stazom, okončava se fascinantnim prizorom koji se odjednom ukazuje pred nama. Vrh stijene, na kojoj je nekada bila sagrađena neosvojiva utvrda po imenu Kušlat, organizovan je na dva nivoa. Donji nivo, dva do tri metra niži od gornjega, naget je prema jugu i na njemu je sagrađena džamija, na samoj ivici litice, iznad rijeke Jadar. Nekoliko stotina metara prema dolje, obrušava se stijena i izaziva u svakome visoku dozu straha. Poznati orijentalni putopisac Evlija Čelebi, zapisao je prilikom penjanja na Kušlat, kako je to „okrugao kameni grad na obali rijeke Jadar, na jednoj litici koja se diže do neba… Čovjek se ne usuđuje da pogleda dolje u udolinu, gdje rijeka tekući huči kao grmljavina“. Upravo je takva slika kada se nagnete nad provaliju i želite da što prije odete sa toga mjesta. Ispod je i u stara vremena prolazio put koji je spajao Zvornik sa Domavijom (Srebrenicom), koja je imala kovnicu novca. Sa stijene se lako mogla kontrolisati ta putna komunikacija, tako da je Kušlat imao svoju važnu funkciju sve do druge polovine sedamnaestoga stoljeća. A i danas ispod, grmi nabujali Jadar.
Kišna dova
Opisujući Kušlat, Evlija Čelebi navodi kako u ovoj utvrdi postoji „žitnica, oružnica, pet topova, te zapovjednik (dizidar) na 28 vojnika posade“.
Drugi nivo, koji se širi u blagu zaravan, površine skoro dvije stotine kvadratnih metara, služio je za potrebe organizacije odbrane grada, te za veće vjerske manifestacije. U sušnim godinama stanovništvo Podrinja ovdje je obavljalo kišnu dovu, molitvu za kišu. I danas ovdje postoji ravan prostor desetak metara širok, a sedam-osam koraka dug, ispred kojega je u stijeni uklesana niša. Nismo saznali zašto se ta niša koristila, ali mogla je poslužiti i kao prilagođeni mihrab, s obzirom da je okrenuta prema Kibli.
Ovaj prostor je nekada bio obzidan visokim i neprobojnim kamenim zidinama, čiji su tragovi i danas očuvani. Grad je posjedovao i devet topova.
Pod Kušlatom, postojao je donji grad – Podkušlat, u kojem su živjeli civili i koji je služio za trgovinu i zanatske poslove, vjerovatno kao servis vojnim jedinicama u Kušlatu i Zvorniku, ali i kao mjesto gdje su dubrovački trgovci obavljali najznačajniju trgovinu. Postojao je veliki Trg Podkušlat, carinarnica, te kuće u kojima su boravili trgovci. U ovom naselju je u 14. stoljeću čak bio smješten i dubrovački konzul. Pretpostavlja se da je u Podkušlatu bilo oko 120 kuća sa baštama. Sa toga mjesta se do gornjega grada, odnosno džamije u utvrdi, stizalo kaldrmisanim stepeništem koje je imalo preko 500 stepenika, sa širinom od oko dva koraka. Danas od donjega grada skoro da nema tragova, ali se nedaleko od Kušlata mogu naći tragovi srednjevjekovnog grada – Perina. Kušlat je kao strateški važna tačka počeo stagnirati već krajem 16. stoljeća, „kada uslovi razvitka više nisu bili strategijski, nego privredni i komunikacioni“. Napušten je 1833. godine.
12 hafiza na 12 kamenova
U samo nekoliko minuta boravka na vrhu stijene, koju je Čelebija uporedio sa jajetom, kroz oči posjetiocu prođe čitava povijest ovoga mjesta. U posljednjem ratu drvena džamija spaljena je do temelja i tek je nedavno, finansijskom podrškom dr. Džemila i njegove supruge dr. Senade Hujdurović, te advokata Alije Efendića, džamija obnovljena. Projektant se držao nacrta stare džamije, tako da je ona sagrađena onako kakva je nekada bila. Grede na stropu urađene su tako što su istesane sjekirom, bez obrade modernim mašinama. U desnom uglu je minber, prilično neobičan, minijaturan, valjda kao i sama džamija. Sve u džamij, izgleda nekako neobično, mistično… U mihrabu, našli smo živu škorpiju… Na ovim prostorima se rijetko viđa, a naši vodiči kažu da se radi o najotrovnijoj vrsti, čiji se ujed ne preživljava. To nas je natjeralo na dodatnu pažnju.
Dolazak na Kušlat je zadnjih decenija postao jedna vrsta hodočašća. Kada je džamija obnovljena 1931. godine, dvanaest hafiza je učilo na dvanaest kamenova na kušlatskoj stijeni. Inače, u ovoj džamiji su se kroz povijest dešavale važne stvari – posjete visokih zvaničnika osmanskog carstva, islamskih učenjaka, strateška planiranja, a najčešći posjetioci su bili derviši hamzevijskog tarikata (reda) iz Hamza-dedine tekije koju je osnovala porodica Orlovića u naselju Tekija, u Konjević Polju. Ovdje su dolazili i obavljali zikr.
Ručak na travi. Osvježenje i kratak čas historije. I već se spuštamo uzanom stazom ka podnožju, a onda strma uzbrdica uz Pahljeviće. Iza nas ostaje Kušlat, jedno od najčarobnijih mjesta na kojima sam bio. Kroz grane drveća nazire se siva stijena i minaret, koji je nekako srastao sa ambijentom. Ukoliko imate želju doći ovamo, morate prvo izvršiti provjeru snage i kondicije – mojih četrdeset i dvije godine i 98 kilograma, nekako su izdržali do odredišta. Potpuno oznojena odjeća, umor u mišićima, a sa druge strane uzvišeni osjećaj radosti što sam prvi put izašao na ovu liticu. Kušlat je mjesto na koje svi trebaju doći.
Piše: Mehmed PARGAN
Fotografije: Samir Zahirović
