Iako na televiziji radi 28 godina, i danas joj zbog svake inovacije, pa čak i u postojećim emisijama, lako zaigra srce od uzbuđenja.
Razgovarala: Elma Zećo
Foto: Sanela Babić i privatni album
Otkako se pojavila na televiziji u svojim dvadesetim, Lejla Zvizdić je plijenila pažnju dostojanstvenim i odvažnim vođenjem dnevnika. U želji da joj odaju verbalno priznanje za rad, čak su je ljudi znali nazivati majkom vijesti.
Tokom novinarske karijere okušala se u različitim TV formatima, a posljednjih godina počela je snimati i zapažene dokumentarce.
Šta god da radi, zbog svog integriteta, osjećaja za detalj i temeljito istraživanje, Lejla je uvijek bila neko kome se vjeruje.
Javnost Vas je upoznala kao TV novinarku, voditeljicu i urednicu – danas na čelu Redakcije jutarnjeg programa BHT1. Ipak, posljednjih godina u fokus posebno dolaze Vaši dokumentarni filmovi. Kada ste počeli osjećati potrebu da zakoračite u svijet dokumentaristike?
– Ta ljubav temelje ima u mom diplomskom radu Dokumentarni film u TV novinarstvu na Fakultetu političkih nauka, koji sam, uz teoretski dio – napisani rad, željela odbraniti i praktično – filmom. Tako je, suštinski, nastao moj prvi dokumentarni film DaNaK o identifikaciji nestalih osoba, pronađenih u masovnim grobnicama u BiH. Godine iza toga donijele su druge prioritete i uloge, ostvarila sam se kao majka, tako da uz redovan posao na televiziji prvih godina odrastanja kćerke i sina nije bilo vremena za angažman i na polju dokumentaristike. No, posljednjih nekoliko godina taj se prostor otvorio, što me veoma kreativno ispunjava.
Koliko je ovaj potez za Vas bio zahtjevan u profesionalnom smislu i čega ste se najviše plašili?
– Nakon toliko godina rada, a nakupilo ih se 28, za mene je svaki profesionalni korak i dalje izazovan i zahtjevan, te stvara osjećaj odgovornosti. A ta odgovornost inicira i strah kakva će biti reakcija publike, koliko će film doprijeti do njih.
Kakve Vas emocije vežu za Vaš dokumentarac Dolina ćupova, koji je prikazan na ovogodišnjem SFF-u?
– To je za mene preemotivan film i sumnjam da ću toliko emocije moći imati na budućim filmovima, ni ja lično, niti publika. Zašto? Pa, Željina porodica je zaista specifična grupacija ljudi na ovim prostorima. Takvu emociju, takvu lojalnost, takav osjećaj pripadnosti teško da ćete igdje naći.
Neopisiva je emocija kojom su me zasuli kako na pretpremijeri u martu, tako i na dvije projekcije na Sarajevo Film Festivalu, kada se na odjavnoj špici svi do jednog dižu i u glas zapjevaju pjesmu Grbavica. Kada vam to upriliče, to je velika čast i znak da ste ih pogodili u srce, a plavo srce nikad ne lažira emociju.
Moj tata rahmetli je bio veliki navijač Plavih i kao klinku me vodio na utakmice i treninge Želje. Upravo na stadionu Grbavica prvi sam put osvijestila osjećaj pripadnosti nekoj grupaciji, filozofiji, ideologiji. Tako da je u filmu mnogo i ličnog pristupa i ljubavi. Vjerovatno je zato među ljudima izazvao toliko topline.
Postoje li kriteriji prema kojima birate teme za ekranizaciju?
– Tema treba biti važna za društvenu zajednicu i njegovati kulturu sjećanja. Ovaj pojam posljednjih godina najčešće vežemo samo za ratni period i sjećanja, no kultura sjećanja podrazumijeva sve ono što je dio naše historije, a to su i istaknuti događaji i ličnosti iz kulture, pogotovo našeg naslijeđa i baštine, sporta, privrede, na koncu i politike.
Kako priču učiniti ubjedljivom?
– Temeljitim istraživanjem, te scenaristički i dramaturški dobro sklopljenom pričom.
Vi ste cijeli novinarski život na televiziji. Šta Vam još uvijek može izazvati lupanje srca?
– Svaka inovacija, pa čak i u postojećim emisijama, pogotovo specijalni projekti.
Kako kao predvodnica jedne redakcije gradite timski duh?
– Na činjenici da je jutarnji program produkt grupacije, ne pojedinca i da samo timskim, mušketirskim radom možemo praviti rezultate. To zahtijeva da znamo balansirati između ega i višeg cilja, a za to su potrebne lojalnost, posvećenost i ljubav prema timu. Svi smo kotačići jedne velike lokomotive, poput Željine (smijeh).
Skijanje je Vaša velika pasija. Je li bilo zanimljivih planinskih anegdota?
– Skijanje je moja ozbiljna ljubav. I ovdje moram napraviti poveznicu sa Željom: kao dijete sam trenirala skijanje, no, ne u klubu za kojim mi je srce izgaralo, jer nisu više primali članova, pa sam završila u SSK. Zbog toga cijeli život osjećam žal.
Anegdota je bilo bezbroj, ali je možda najzanimljivija ona kada sam na noćnom skijanju na Bjelašnici u zanosu guštanja dobre, čvrste staze i u velikoj brzini direktno udarila u skijaša, koji je na stazi lagano “chillao” i kontra mojoj procjeni se našao direktno u pravcu moje putanje.
Izuzetno težak udar zbog kojeg smo se oboje kotrljali ne znam koliko desetina metara niz stazu, dok su skije i štapovi bili razbacani svuda unaokolo, i u momentu kada se zaustavljamo – oboje dezorijentisani od pada, vidim iznad sebe grupu od 3 do 4 čovjeka, okrenem se provjeriti u kakvom je stanju skijaš udaljen nekoliko metara od mene i doživim šok. Bio je to predsjednik države Željko Komšić, a ovi momci iznad mene njegovo obezbjeđenje. Kasnije su se na prijemima u Predsjedništvu BiH zezali na moje pojavljivanje i šaljivo komentarisali: “Evo atentatorke”.
No, osim što je anegdota, ovo iskustvo je zauvijek promijenilo moje navike. Te noći sam skijala bez kacige, vjerujući da mi zbog dobre ski vještine nije potrebna, a pad je za posljedicu imao lakši potres mozga. Od tada nikada ne skijam bez kacige, a posljednjih se godina ‘foliram’ s unikatnom – potpisanom od Jureta Franka, što je opet anegdota sama za sebe. Naime, na Olimpijadi u Sarajevu 1984. godine sam kao sedmogodišnja curica uspjela dobiti autogram od Križaja, ali ne i od Jureka kojeg volimo više od bureka. I prije nekoliko godina se vidimo u Sarajevu nekom prigodom. To je bila prilika da konačno autogram dobijem i od njega, što će reći da od ciljeva ne odustajem ni nakon 30 ili 40 godina (smijeh). Ponesem kacigu i zamolim da mi se potpiše na nju. Danas me u redu na žičari pitaju čiji je autogram.
Prema kakvim odredištima Vas srce vuče kada se odlučite putovati?
– Svako putovanje, upoznavanje drugačijih kultura, običaja i tradicije izaziva osjećaj uzbuđenja i osvježenja od svakodnevnice. Veći afinitet imam prema odredištima koja odišu pečatima historije.
Imate kćerku i sina. Šta je za Vas uspješno majčinstvo?
– Majčinstvo bazirano na odgoju i odrastanju u ambijentu ljubavi, zabave, često i taktiziranja, s dugim razgovorima o životnim vrijednostima. Majčinstvo u znaku toplih odnosa s izgrađenim povjerenjem i posvećenošću, naročito u vremenu okupiranosti društvenim mrežama. Veliko je kada vam djeca nakon razdvojenosti od nekoliko dana kažu da su poželjeli roditelje i porodične rituale. Kada vidim kako izrastaju u oštroumne, pravične ljude istančanih rezona i životnih pogleda, srce mi je puno.
Koja je najhrabrija odluka koju ste donijeli u životu?
– Bilo je više prehrabrih odluka i na svaku sam ponosna, jer sam borac, često i neshvaćeni idealista, no u svakoj toj odluci sam branila interes, dostojanstvo i integritet – i svoj lični i profesionalni, kao i šire društvene zajednice. Koliko god sam podnosila teret mojih odluka, toliko volim onaj časni odraz u ogledalu i jedre, čiste obraze.
