Lijepi život sarajevskih mahala

Niz padinske dijelove Sarajeva ljudi su hrlili na posao. Odzvanjale su kundure sa špic plehovima koji su čuvali đon cipela od habanja.

Piše: Selver Porča

U meterizama su nosili zahiru za doručak. Obično u tri aluminijske posude, jedna na drugoj pričvršćene na metalnom nosaču. U prvom čorba, u drugoj varivo, u trećem slatko.

Po nekom nepisanom pravilu obično je u porodici radio domaćin, a ako je on bio u penziji onda je radio najstariji od djece.

Radilo se u smjenama. Uvijek se polazilo u isto vrijeme i tako vraćalo kući. Vrata se otvarala klepetanjem zvona. Riječi pozdrava na rastanku:

– Alahimanet.

– Sahadile.

Sestra Ajiša bi svako jutro išla na posao u Tvornicu čarapa Ključ. Malo je kontaktirala s kim. Uglavnom je odgovarala na pozdrav i marljivo radila svoj posao. Tačno četrdeset minuta joj je trebalo da dođe pješke od kuće do fabrike i obratno.

Ako bi je neko zaustavio i upitao za zdravlje, ona bi se požalila na bolesne zglobove. Zato su je  iz fabrike poslali jedne godine u lječilište Guber –Srebrenica. To je bilo jedino mjesto gdje je provela mjesec dana. Poželjela se svoje kuće i matere. Imala bi običaj kazati:

– Svugdje je lijepo, u svojoj kući najljepše.

Zagledao se u nju jedan momak iz tvornice. Ubrzo se udala. Nije dugo živjela u braku, razvela se.  Nije podnosila porodičnu zajednicu.

Najviše su joj smetale zaove. Provocirale je, a ona nije odgovarala. Petkom bi dođi materi i izjadaj se. To je neko vrijeme trajalo, a onda se vratila i nastavila živjeti sa svojoj porodicom. Nije imala djece, te se razvod riješio bez problema. Ajiša se povukla u intimu, nije nigdje išla.

Kad bi je upitali kako joj je život tekao, odgovorila bi:

– Ko mutna voda. Život ide, dokle li , kako li…

Mahala je imala svoj idiličan život. Kaldrmisane avlije su bile prepune cvijeća. Neke kuće su od dotrajalosti se pomalo naginjale jedna prema drugoj, kao da se razgovaraju i bolje čuju.

Iako male kvadrature, kuće nisu bile tijesne za stanovanje. Pravljene su po mogućnosti domaćina, uz obaveznu avliju i bašču. Odisale su porodičnom idilom i toplinom.

Građene su od ćerpića i drveta. U njima je uvijek bilo ugodno. Ljeti, debela hladovina, a zimi dobro se griju.

U halvatima okrečenim u bijelo, visile su na zidovima fotografije zalijepljene na kartonu pod staklom. Uglavnom porodične, sa portretima, uvijek lijepe frizure i pogledom negdje u daljinu, kao sa filmskih sličica tadašnjih glumaca.

Bilo je fotografija iz fabrike, iz vojske, sa teferića i porodičnih okupljanja. Od vremena požutjele  i iskrzane od čestih skidanja prašine. Većinu fotografija je snimio majstor Mito, komšija iz Porčine ulice.

Stari sahat je bio na sredini zida i mogao se dobro vidjeti, bio je ukras kao umjetnički antikvitet i pokazivao tačno vrijeme. Kucao bi jedan put na  pola sata, a ostale sate po broju.

Halvati uredni i spremni da dočekaju iznenadnog gosta. Minderi besprijekorno zategnuti. Na podu ćilimi, a u hajatu ponjave prostrte cijelom dužinom. Pod se žutio kao dukat. Kuća je odisala urednošću i čistoćom.

Mahalski život je bio pun ljubavi i poštovanja. Komšije se lijepo slagale i posjećivale. Tako su i djeca na ulici pazila jedna na druge, a posebno na mlađe. Držalo se do poštenja i obraza. Svaka porodica je imala svoju intimu, ali i cijela mahala.