Lijepi život sarajevskih mahala

    Lijepi život sarajevskih mahala

    Niz padinske dijelove Sarajeva ljudi su hrlili na posao. Odzvanjale su kundure sa špic plehovima koji su čuvali đon cipela od habanja.

    Foto: Depositphotos

    Piše: Selver Porča

    U meterizama su nosili zahiru za doručak. Obično u tri aluminijske posude, jedna na drugoj pričvršćene na metalnom nosaču. U prvom čorba, u drugoj varivo, u trećem slatko.

    Po nekom nepisanom pravilu obično je u porodici radio domaćin, a ako je on bio u penziji onda je radio najstariji od djece.

    Radilo se u smjenama. Uvijek se polazilo u isto vrijeme i tako vraćalo kući. Vrata se otvarala klepetanjem zvona. Riječi pozdrava na rastanku:

    – Alahimanet.

    – Sahadile.

    Sestra Ajiša bi svako jutro išla na posao u Tvornicu čarapa Ključ. Malo je kontaktirala s kim. Uglavnom je odgovarala na pozdrav i marljivo radila svoj posao. Tačno četrdeset minuta joj je trebalo da dođe pješke od kuće do fabrike i obratno.

    Ako bi je neko zaustavio i upitao za zdravlje, ona bi se požalila na bolesne zglobove. Zato su je  iz fabrike poslali jedne godine u lječilište Guber –Srebrenica. To je bilo jedino mjesto gdje je provela mjesec dana. Poželjela se svoje kuće i matere. Imala bi običaj kazati:

    – Svugdje je lijepo, u svojoj kući najljepše.

    Zagledao se u nju jedan momak iz tvornice. Ubrzo se udala. Nije dugo živjela u braku, razvela se.  Nije podnosila porodičnu zajednicu.

    Najviše su joj smetale zaove. Provocirale je, a ona nije odgovarala. Petkom bi dođi materi i izjadaj se. To je neko vrijeme trajalo, a onda se vratila i nastavila živjeti sa svojoj porodicom. Nije imala djece, te se razvod riješio bez problema. Ajiša se povukla u intimu, nije nigdje išla.

    Kad bi je upitali kako joj je život tekao, odgovorila bi:

    – Ko mutna voda. Život ide, dokle li , kako li…

    Mahala je imala svoj idiličan život. Kaldrmisane avlije su bile prepune cvijeća. Neke kuće su od dotrajalosti se pomalo naginjale jedna prema drugoj, kao da se razgovaraju i bolje čuju.

    Iako male kvadrature, kuće nisu bile tijesne za stanovanje. Pravljene su po mogućnosti domaćina, uz obaveznu avliju i bašču. Odisale su porodičnom idilom i toplinom.

    Građene su od ćerpića i drveta. U njima je uvijek bilo ugodno. Ljeti, debela hladovina, a zimi dobro se griju.

    U halvatima okrečenim u bijelo, visile su na zidovima fotografije zalijepljene na kartonu pod staklom. Uglavnom porodične, sa portretima, uvijek lijepe frizure i pogledom negdje u daljinu, kao sa filmskih sličica tadašnjih glumaca.

    Bilo je fotografija iz fabrike, iz vojske, sa teferića i porodičnih okupljanja. Od vremena požutjele  i iskrzane od čestih skidanja prašine. Većinu fotografija je snimio majstor Mito, komšija iz Porčine ulice.

    Stari sahat je bio na sredini zida i mogao se dobro vidjeti, bio je ukras kao umjetnički antikvitet i pokazivao tačno vrijeme. Kucao bi jedan put na  pola sata, a ostale sate po broju.

    Halvati uredni i spremni da dočekaju iznenadnog gosta. Minderi besprijekorno zategnuti. Na podu ćilimi, a u hajatu ponjave prostrte cijelom dužinom. Pod se žutio kao dukat. Kuća je odisala urednošću i čistoćom.

    Mahalski život je bio pun ljubavi i poštovanja. Komšije se lijepo slagale i posjećivale. Tako su i djeca na ulici pazila jedna na druge, a posebno na mlađe. Držalo se do poštenja i obraza. Svaka porodica je imala svoju intimu, ali i cijela mahala.