Trideset godina nakon što je održan Mozartov Requiem u razrušenoj sarajevskoj Vijećnici, veličanstveno remek-djelo na sceni bh. prijestolnice oživjeli su Bugarska državna opera i balet Stara Zagora. Najpoznatiji bosanskohercegovački dirigent Emir Nuhanović koji je s 12 godina spoznao da je muzika njegov poziv, i tada i sada utkao je dio svoje duše u veliki umjetnički podvig šaljući poruke mira iz Sarajeva.
Razgovarala: Elma Zećo
“Kada smo svirali Mozartov Requiem 1994. godine u našoj spaljenoj Vijećnici, iskreno sam se nadao da poslije toga više nigdje neće biti takvog rata u svijetu, da je to posljednje u drugom mileniju i da treći milenij donosi mir i prosperitet svima nama. Nažalost, naša nadanja se nisu ostvarila, i mi danas imamo možda i goru situaciju u svijetu već te 1994. godine. Kao što smo prije 30 godina imali nadu, danas nećemo odustati od apela, poziva i molitvi makar za djecu, koja najviše pate. Zato mi umjetnici Bosne i Hercegovine zajedno s umjetnicima iz Bugarske ulažemo velike napore da skrenemo pažnju svjetskih lidera na probleme djece, ali i novinara i humanitarnih radnika, koji žele na svaki način da pomognu i makar ublaže patnje. Poruka mira nošena muzikom, kao najuniverzalnijim jezikom na svijetu, mora djelovati na ljude, lidere i sve one koji mogu zaustaviti trenutno ludilo”, riječi su najpoznatijeg bh. dirigenta, maestra Emira Nuhanovića, koji Requiem doživljava kao jedno od najsavršenijih muzičkih dijela ikada napisanih.
Stvoren u posljednjim trenucima Mozartovog života, izvođen je širom zemaljske kugle mnoštvo puta, ali Requiem u interpretaciji Bugarske državne opere i baleta Stara Zagora protekao je u duhu muzičko-scenskog spektakla uključujući balet i glumački performans na sceni kako bi se veliko djelo približilo još većem broju publike, posebno mladima.
Requiem 2024. obilježio je još jedan strašni događaj u BiH – poplave, nemilosrdno odnoseći ljudske živote i domove. Potreseni tragedijom, organizatori i učesnici programa odrekli su se svojih autorskih i izvođačkih prava u želji da pomognu nastradalim.
Tekuća godina u Vaš život donosi još jedan veliki jubilej – 40 je godina otkako ste započeli svoju umjetničku karijeru. O čemu ste maštali na njenom početku?
– Kao i svaki dječak imao sam svoja maštanja, svoje želje. U jednom trenutku osjetio sam da je muzika, ipak, ono što me ispunjava i što će mi dati priliku da sve ono što osjećam u duši i nosim u srcu prenesem drugima, odnosno, publici, ljudima oko sebe. Uvidio sam da mi donosi mogućnost putovanja, susretanja s drugim ljudima, stvaranje prijateljstava, i, jednostavno, znao da mi može ispuniti snove budem li vrijedan. Danas sam siguran da su se oni ostvarili.
Ovim povodom prijatelji i kolege iz Oltenia Philharmonic orkestra pozvali su Vas da dirigujete za njih važnim koncertom sa solistom Liviujem Prunaruom, dugogodišnjim koncert majstorom Royal Concertgebouw orchestra iz Amsterdama. Imate li još neke želje kako obilježiti četiri decenije rada?
– Najveća mi je želja da odem u mirovinu s mog sadašnjeg radnog mjesta u Sarajevskoj filharmoniji. Iako se sada u Sarajevskoj filharmoniji pod vodstvom direktora Vedrana Tuce osjećam veoma prijatno, želim više vremena da provodim s mojom unukom Hanom. Nadam se da ću što prije dobiti još unučadi, a imat ću, također, vremena da se posvetim i kompozitorskom kao i dirigentskom radu. Muzičar u orkestru ima i neka prirodna ograničenja, a dirigenti i kompozitori, ipak, produžavaju svoju karijeru. Štaviše, s godinama i iskustvom dobijaju na kvaliteti.
Šta Vas je privuklo pozivu dirigenta?
– Već u srednjoj školi počeo sam razmišljati o pozivu dirigenta i odlučio uporedo s klarinetom studirati i klavir kao osnovu za dirigentski poziv. Dirigent ima mogućnost kreiranja muzičkih dijela mnogo više nego muzičar u orkestru.
O Vašem radu svjedoči bogat stvaralački opus. No, šta je Vama posebno priraslo srcu od svega što ste napravili?
– Ponosan sam na Requiem iz 1994. godine, kao i na koncert Help Ruanda, koji je odmah poslije njega održan u Taormini na Siciliji kada smo mi pomagali izbjeglicama iz Ruande. Moj posljednji veliki koncert sa Sarajevskom filharmonijom u Musikvereinu u Beču (najpoznatiji bečki centar klasične muzike, op.a.) san je svih umjetnika, a ja sam i taj san dosanjao. Svakako, moja sretna porodica je kruna mog uspjeha.
Jeste li ikada na sceni doživjeli nezgrapnu situaciju i kako je to izgledalo?
– Naravno, kao i u svakom drugom poslu, i muzika ima svoje lijepe i manje lijepe trenutke. Oni manje lijepi brzo se zaborave, ali lijepi ostaju u dugom sjećanju. Najljepše se osjećam kad me neko iz publike s mojih koncerata sretne na ulici i zahvali se za lijepu večer. To mi daje snagu da nastavim svojim putem.
Koje Vas zemlje kao umjetnika i turistu najviše privlače?
– Zahvaljujući muzici proputovao sam mnogo. Imao priliku da upoznam različite ljude, kulture, običaje, kuhinje… Kada steknete dobre prijatelje u tim zemljama, onda te zemlje zavolite i kroz njih. Bilo bi nepravedno izdvojiti neku zemlju posebno, ali mogu reći da se u svakoj zemlji osjećam veoma lijepo. Do sada, na moju sreću, nisam nigdje imao neku neugodnu situaciju. Mi muzičari smo građani svijeta.
Na koji način se odmarate?
– Uz muziku! To je ljepota našeg poziva i privilegija većine muzičara – posao koji naporno radimo istovremeno nas odmara. Također, volim da radim u vrtu oko cvijeća i trave, prošetati po brdima oko Sarajeva, voziti automobil – i to me odmara, pa na skoro svako putovanje idem svojim vozilom.
Šta Vas danas najviše pokreće u umjetnosti?
– Muzika mi kao univerzalni jezik svaki dan daje priliku da budem u kontaktu s dalekom i bližom historijom, sa sadašnjošću, ali i s budućnošću. Izučavajući djela starih majstora, automatski se prebacujete u ta stara vremena, razmišljate o načinu života ljudi iz tog perioda. Morate izučiti i druge umjetnosti tog vremena. Mnoge stvari su utjecale na stvaralački rad umjetnika. I kada sve to saznate, mnogo je lakše razumjeti i interpretirati velika djela, te ih prenijeti publici. A publika je centar našeg svijeta. Bez publike ne bi bilo ni stvaralaca ni interpretatora velikih umjetničkih djela.
