Među brojnim neispričanim pričama o uspjesima Bosanaca i Hercegovaca u svijetu je i ona o životnom putu Maje Sahadžić.
Nije je jednostavno predstaviti. Stručnjakinja je za istraživanje i razvoj pri Odjelu za istraživačke poslove na Univerzitetu Antwerpen u Belgiji. Istovremeno, radi i kao gostućujuća istraživačica na Univerzitetu u Torontu (Kanada), Max Planck institutu za komparativno javno i međunarodno pravo u Heidelbergu (Njemačka), Univerzitetu u Hong Kongu (Kina) i Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose (MGIMO) (Rusija).
Boravila je i/ili predavala na univerzitetima i institutima širom svijeta: u Čileu, Austriji, Libanonu, Australiji, Južnoj Koreji, Izraelu, Latviji, Danskoj, Portugalu, Velikoj Britaniji, Lihtenštajnu, Italiji, Švicarskoj, SAD-u itd. Teško ih je pobrojati sve, a Maja se je odazivala i na pozive univerziteta u Sarajevu, te regionalnih univerziteta u Zagrebu, Beogradu, Skoplju, Prištini, Podgorici itd.
Bila je savjetnica u ambasadama SAD-a, SDC-a, UN-a, UNDP-a i USAID-a. Počasna je članica UNESCO-ove obrazovne mreže za međunarodnu suradnju i mir.
Godine 2018. dobila je nagradu Ronald Watts za najbolji članak iz oblasti federalizma u kojem je analizirala bliskoistočni mirovni proces te ponudila alternativno rješenje u izraelsko-palestinskom sukobu. Krajem 2020. godine njena knjiga je proglašena jednom od pet najboljih u svijetu iz oblasti federalizma, što je bio povod da se javimo Maji i ispričamo priču o njenom uspjehu.
Razgovarala: Semra Hodžić
Krajem godine Vaša knjiga je nominirana za knjigu godine iz oblasti ustavnog prava. Kako je protekao taj izbor i koliko Vam znači i to što se ona našla na listi?
Knjiga nije proglašena knjigom godine iz oblasti ustavnog prava ali je proglašena jednom od pet najboljih u svijetu iz oblasti federalizma. Nagradu svakako nisam ni očekivala, u konkurenciji su bile knjige koje su napisali Ran Hirschl i Alain-G. Gagnon.
Međutim, za svaki stručni tekst koji napišem uvijek postoji i priča o tome kako je napisan. Tako sam i teorije o dinamičnom legitimitetu i dinamičnoj stabilnosti u državama s identitetskim razlikama razvila zahvaljujući ne samo armiji sjajnih stručnjaka nego i ‘(ne)običnim’ ljudima koje sam susretala na najrazličitijim mjestima na pet kontinenata. Sviđa mi se razmišljanje da je proces pisanja (koji je uključivao prvenstveno sve te sjajne ljude i njihovu podršku a potom i ukusnu hranu, mnoštvo anegdota, često slijetanje uz bočni vjetar i povremeni smijeh do suza) prepoznat i zbog toga je ta nominacija značajna.
Vaša uspješni životni put krenuo je sa fakulteta, bili ste asistentica iz oblasti ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zenici. Otkud interes za tom oblasti i da li je bilo neke naročite povezanosti i zainteresiranosti prema tim pitanjima zbog Ustava naše države?
Moj prvobitni interes bila je oblast međunarodnog javnog prava. Sasvim slučajno, bilo mi je ponuđeno da uradim istraživanje koje se odnosilo na Ustav Bosne i Hercegovine. Nakon nekoliko sličnih istraživanja, počela sam se baviti isključivo ustavnim pravom. Danas se rijetko bavim ustavnim pravom Bosne i Hercegovine. Ponekad dobijem poziv da napišem rad, prezentiram (po)nešto o ustavnom i političkom sistemu Bosne i Hercegovine ili napišem recenziju. Rado to učinim, no moja uža oblast interesovanja danas su ustavne asimetrije, asimetrični federalizam, dinamični federalizam, identitetske razlike, legitimitet i stabilnost u višestepenim sistemima, ustavnost u ekstremnim uvjetima, alternativno rješavanje i upravljanje sukobima. Moja istraživanja su često empirijska s obzirom da koristim statističke metode i QCA analize, i uglavnom su interdisciplinarna. Tu mi znanje iz oblasti međunarodnoj javnog prava i odnosa danas pomaže da puno bolje razumijem probleme i ponudim rješenja u višestepenim sistemima, za razliku od mojih kolega koji se tim oblastima nikad nisu bavili. Ono što je meni važno je da ono čime se bavim bude svrsishodno.
Naprimjer, u jednom od radova analizirala sam mogućnosti primjene ustavnih asimetrija kao mehanizma za prilagodbu identitetskih razlika u bliskoistočnom mirovnom procesu te sam, na temelju te analize, ponudila alternativno rješenje u izraelsko-palestinskom sukobu. Taj rad nagrađen je prestižnom Ronald Watts nagradom za najbolji članak iz oblasti federalizma. Međutim, meni je značajnije da sam više puta pozivana da na zatvorenim sastancima govorim o svojim prijedlozima i rješenjima s obzirom da su različiti stakeholderi prepoznali vrijednost ponuđenih rješenja.
Nakon zeničkog, pred Vama su se otvorila vrata mnogih univerziteta u svijetu. Može li se reći da ste na nekom Univerzitetu pronašli sebe?
Uvijek mi je ugodno na Max Plack institutu u Heidelbergu zbog discipline i organiziranosti. No, posebno volim Univerzitet u Hong Kongu. Iako na specifičnom mjestu, univerzitet je okružen zelenim površinama i fontanama gdje dolaze seniori da rade tai chi. Često sam im se znala pridružiti ujutro.
Osim u protekloj godini, kada je sve stalo, često ste putovali a pritom i izdavali veliki broj publikacija. Koja je tajna uspjeha i kako ste stizali sve?
Kako patim od sindroma bilateralnog karpalnog tunela (zadaje mi poteškoće ako predugo tipkam), imam jednog starog profesora na univerzitetskoj klinici koji se brine da nosim specijalne narukvice. Također, uobičajeno dugo sjedim, pa imam i kiropraktičara koji mi tu i tamo pomogne s lumbalnim dijelom kičme. Puno se smijem. I mnogo volim.
Iako se može reći da već sada dobrim dijelom živite jedan san, kakvu budućnost želite i kakve ambicije imate?
Nešto do čega mi je stalo je da svako dobije (jednaku) šansu i podršku. Svi imamo ambicije, ali nemamo svi jednake startne pozicije. Neki od nas su borbeniji, neki se brže predaju. Ali, važno mi je da svako dobije šansu i podršku. Važno mi je da imamo razumijevanja jedni za druge i vlastite izbore. Želim budućnost u kojoj nećemo prosuđivati druge na temelju vlastitog shvatanja idealnog i prihvaćenog i prema vlastitim, subjektivnim mjerilima i uvjerenjima. Tada svi možemo sve.
Dosta ste putovali – koje su Vas se zemlje posebno dojmile i zbog čega?
Gdje god putujem, pronalazim nešto što mi je upečatljivo, šarmatno, dirljivo. Osim možda u Londonu ili Parizu. U London posebno, silom prilika, idem često i obično se sakrijem u Covent Garden i čekam da prođe. No, veoma volim Normandiju u Francuskoj – uglavnom zbog pejzaža i historije, male gradove u Njemačkoj – uglavnom zbog čistoće i reda, i Frizijske otoke u Nizozemskoj – bez razloga.
Međutim, uvijek se rado vraćam u Antwerpen zbog ljepote, kulture, historije, različitosti, dijamanata, muzeja, luke, umjetnosti, arhitekture. Antwerpen nazivaju provincijskim gradom s egom metropolisa – nije da ne volimo Bruxelles, ali Bruxelles je za nas koji živimo u Antwerpenu, zbog svega navedenog, tek parkiralište.
Sada živite i radite u Belgiji? Nedostaje li Vam BiH, dolazite li često i gdje volite otići kada dođete?
Ne dolazim često u Bosnu i Hercegovinu. Posljednji put sam kratko bila u Sarajevu krajem 2019. godine na jednoj konferenciji. Prije toga sam dolazila u Bihać tokom 2018. godine. Kad dolazim, najviše volim biti pored Une. Negdje gdje je komadić obale netaknut. Ako ima i neka lađa to je onda savršeno.
Majini doživljaji s putovanja: od Čilea do Kenije
Čile, najbrža rastuća ekonomija u Latinskoj Americi, me je prijatno iznenadio. Naprimjer, čileanske kompanije razvijaju svoju tehnologiju za zaštitu od potresa koji se tamo često događaju zbog geografskog položaja. Također, vinarije u Čileu su meni neke od najljepših koje sam posjetila. Tokom boravka u pustinji Atacama, posjetila sam Kojotovu stijenu prema kojoj je nacrtana litica u crtiću Kojot i Ptica trkačica a posebice mi se dopao Valparaiso – šarolik, boemski i chic grad na obali – mjesto gdje se uglavnom susreću pisci, pjesnici i likovni umjetnici.
U Meksiku me je zadivila tajanstvena majanska arhitektura u Chichen Itzi i dojmili detalji o brutalnim i krvavim igrama Maja na tzv. terenu za lopte. Majanska sela koja sam posjetila nastoje očuvati svoju kulturu i jezik na različite načine, pa su tako zidovi škola ispisani majanskim glifovima a turistima se savjetuje da stidljivim Majama ne nude ništa kao poklon da ne bi, zbog sve više turista, gubili radne navike.
Macau je specifičan – bilo mi je teško pomiriti portugalsku arhitekturu i kineski jezik i razumjeti gdje se uklapa tzv. kockarski turizam.
U Hong Kong ću uvijek biti zaljubljena zbog najukusnijeg dim-suma (jela sam tamo i najbolju tjesteninu ikad u jednom malom kafiću) i najčišćeg, najjeftinijeg i najtačnijeg gradskog prijevoza. Svakako čovjek posjeti i Victoria Peak, Victoria Harbour, Tian Tan Buddha statuu, ali meni su uvijek najdraža mjesta gdje se odvija život, poput Temple Street navečer – tu možete kupiti sve što vam ne treba, možete zamoliti da vam naslikaju portret i pogledaju u dlan, možete pogledati operne ansamble i, naravno, jesti. Iako nema prevelike sličnosti, posjeta Seoulu u Južnoj Koreji izazvala je slične emocije zbog gradskog prijevoza. Također, taksiji u Južnoj Koreji označeni su bojama koje birate o ovisnosti od razine usluge koju želite. Poznavanje stranih jezika je na niskoj razini, ali su prolaznici ostavljali sve što rade i za ruku me vodili do mjesta koje sam, koje li sramote, tražila a nisam znala naći na Google Maps.
Izrael i Palestina su mi također interesantni. Prošla sam Haifu, Tel Aviv, Jeruzalem, Jericho, Hebron, Ramallah, kupala se u Mrtvom moru. To područje mi je fascinantno zato što je drevno i suvremeno, duhovno i profano, buntovno i popustljivo… Libanon me je oduševio. Išla sam tamo za vrijeme demonstracija 2019. godine pa nisam mogla ići u Tripoli, ali sam osim Bejruta, koji je veličanstveni i tužni spoj religija, posjetila Byblos i Baalbek.
Iako je bilo napetosti taj dan, u Baalbeku su mi dozvolili da posjetim džamiju u kojoj je, prema predaji, položeno tijelo praunuke poslanika Muhammeda a.s. Posjetila sam i Harrisu gdje se nalazi Svetište Gospe od Libanona koje posjećuju i štuju i kršćani i muslimani. Isprepletenost identiteta je karakteristika ali i tačka razdvajanja u Libanonu. Također, nekoliko arheoloških nalazišta koje sam posjetila otkrivaju grčke, rimske, feničanske utjecaje na tom području a pećina Jeita poznata je po spektakularnim stalaktitima i stalagmitima, kamenim zavjesama i stubovima. U Libanonu sve može. Arapski, francuski i engleski gotovo svi znaju. Čak sam se sporazumjela i na nizozemskom s nekim ko je, eto, govorio samo arapski i nešto malo nizozemskog kojeg je naučio radeći za jednu nizozemsku kompaniju u Libanonu. Platiti se može u dolarima, eurima. Ljudi su blagi i staloženi iako ponekad glasni.
Mombasa u Keniji je djelovala zastrašujuće zbog nepoštivanja saobraćajne signalizacije i nepostojanja saobraćajne kulture i uopće loše infrastrukture. Međutim, iako, narimjer, Europska unija donira mnogo novca u obnovu infrastrukture (što se i vidi na okačenim pločama obnovljenih zgrada i saobraćajnica) korupcija je i dalje osjetno prisutna. Ponegdje sam morala sklanjati sve uređaje s kamerom zbog zabrane fotografiranja i snimanja. Srce su mi ukrala djeca iz sela koje sam posjetila. Prethodno su mi vodiči napomenuli da ponesem dovoljno slatkiša, međutim, ono što sam ponijela nikako nije bilo dovoljno. Interesantno je i da su plima i oseka u Keniji nešto drugačije od onoga na što smo naučili, s obzirom da se voda povlači i po više od stotinu metara.
U Rusiji sam bila tek u Moskvi i Sankt Petersburgu. Moskva ima neki poseban bajkoviti prizvuk i time plijeni pažnju. Australija mi je bila egzotična zbog kombinacije modernih gradova i ruralnih naselja, raznolikosti reljefa, Aboridžina, opuštenih i ležernih Australaca i nekakvog zajedničkog duha koji sve povezuje.
Na Maldivima sam, na otocima na kojima živi lokalno stanovništvo, vidjela dvorišta slična onima u Bosni i Hercegovini: stol i stolice u hladovini, na stolu plastični stolnjak i plastična čaša sa sokom, prebačen gornji dio trenerke preko stolice, pred ulazom u kuću iznošene patike koje služe kao obuća „oko kuće“, auto prekriveno ceradom…
