Gdje god da se pojavi, pažnju plijeni svojom energijom, osmijehom i dotjeranošću.
Razgovarala: Elma Zećo
Fotografije: Edvin Kalić
Još kao studentica prva direktorica pozorišne kuće na obali umjela je svijet krute fizike pokrenuti emocijama zbog čega su je mentori usmjerili ka sceni na kojoj će s lakoćom, vjerovali su, moći transformisati pozorišnu književnost u višedimenzionalni svijet performansi. I bili su upravu. No, nju ne krasi samo nezaustavljiva kreativna energija, nego i strašna volja da nikada od svojih nakana ne odustaje.
Rizikujte, ako želite uspjeti
Prva ste direktorica Narodnog pozorišta u devet decenija njegovog postojanja. Šta je razlog što se ženama ne daje češće prilika za rukovođenje teatarskim kućama?
– Moramo priznati da živimo u muškom svijetu. Dominira način odlučivanja u koji se žene teže uklapaju, ili procjenjuju sebe kroz ideju da je lakše ići putem koji ne traži žrtvu. Svjesno sam ušla u vatru, potpuno direktno, znala sam šta me očekuje, ali sam isto tako znala da ništa ne može pobijediti veliki rad, ljubav i požrtvovanje. Žene, ipak, lakše pristupaju riziku, a morate rizikovati, ako želite doživjeti uspjeh. Definicija uspjeha je također različita u muško-ženskom poduzetništvu. Ženama su bliske briga i njegovanje, što nam je danas potrebno, podjednako kao i rad za društveno dobro.
Uspjeli ste vratiti publiku u pozorište. Na koji način?
– Publika je osjetila našu pozitivnu energiju, našu želju za kvalitetom i naše poštovanje upućeno njima. Publika je neizostavan dio svake predstave i ona zna kako nagraditi umjetnike za njihov umjetnički rad. Također, kvalitetan i bogat repertoar su recept za veću posjećenost pozorišta, odnosno, program koji može zadovoljiti ukuse svih generacija!
U vremenu duhovnog siromaštva, kako motivisati umjetnike da ipak vrijedi ići odabranim putem i pomijerati granice?
– Umjetnik korespondira s okolinom i filtrira svu vanjsku energiju kroz ličnu, koja mu daje inspiraciju, ili ga, moguće je i to, odvaja od suštine. Tu nastupa mjesto koje trebate prepoznati navodeći umjetnika da nikako ne smije izgubiti vjeru u svoj misionarski put, da ne zaboravi zašto je na svetištu zvanom pozornica, te šta je njegova uloga u društvu. Motivacija dolazi kroz rad na dobrim i inventivnim tekstovima, pričama, a dešava se i putem plodonosne saradnje sa stručnim i darovitim saradnicima. Ljudi se podstiču i kroz afirmaciju, ali i vlastiti primjer da nema odustajanja, već se samo mora ići naprijed!
Oživljavanje scene
Još dok ste studirali Arhitektonski fakultet Vaši profesori uočili su kod Vas izniman osjećaj za scenografiju. Šta je presudilo da upravo ona postane Vaša profesija?
– Moja stvaralačka energija je uvijek bila neobična i veoma profinjena. Moj likovni izražaj bio je amorfan, emotivan, u svaki fizički svijet utkala sam emocije, istraživala ponašanje materijala u odnosu na ljude. Sve ovo je moje profesore navelo da me usmjere prema svijetu pozorišne umjetnosti u kojoj se moja vlastita umjetnost osjeća kao kod kuće.
Kako pristupate stvaranju izmišljenog svijeta, koji na koncu treba izgledati poput realnog?
– Tako što svakom izmišljenom svijetu udahnemֹ život i smisao, poklonim mu dušu i vrijeme, i on kao takav postaje dijelom našeg postojanja.
Koliko Vam je završena arhitektura olakšavala posao scenografa?
– Moja stečena diploma inžinjera arhitekture pomogla mi je da shvatim logiku i psihologiju prostora, kao i da sam sposobna da u fizičkom svijetu pomoću likovnih elemenata kreiram zakone statike koji žive samo na pozornici. Jer, kada imate zahtjev da vam dio kulise postaje ormar, koji potom, naprimjer, treba da leti, shvatite da dimenzija kreativnosti prevazilazi realno.
Dijelom Vaše estetske ekspresije bila je i kostimografija. Koje kriterije mora zadovoljiti idealni kostim?
– Pozorišni koncept kostima je izuzetno složen. Naime, morate shvatiti da umjetnicima kostim čini kožu karaktera lika kojeg igraju i čiju suštinu moraju dočarati. Istovremeno, izvođač u kostimu mora imati slobodu u pokretu. Likovni tretman predstave je nešto što prvo vidimo u predstavi i što nas povezuje s daljim tokom radnje, atmosferom i energijom. Prvo vidimo, pa čujemo.
Postoji li predstava za koju ste posebno emotivno vezani?
– Emotivno sam vezana za mnoge, ali uvijek posebno mjesto za mene ima predstava Legenda o Ali-paši, u režiji Sulejmana Kupusovića. Za našeg najvećeg reditelja veže me dugogodišnja saradnja i svaki projekat sa Suletom donosio je nešto posebno. Na ovoj predstavi sam istraživala život čaršije i našeg dragog Sarajeva. Kada se zavjesa otvorila na premijeri, publika je uzdahnula, i za mene je to bio najljepši poklon koji sam ikada dobila.
Kroz iskušenja čovjek raste
Ljudi Vas percipiraju kao veliku damu. Koliko je tome doprinio Vaš kućni odgoj, a koliko životni izbori?
– Mislim da te stvari nosite iz kuće. Odgajana sam u kućnoj atmosferi u kojoj nisu postojale riječi: neću, ne mogu, ne znam, zato danas sve mogu! Također, učena sam da nije pristojno negativno govoriti u društvu, zato danas odišem pozitivnom energijom i nikada vanjski svijet ne opterećujem s unutarnjim. Moj životni izbor je da hoću da se borim za dobre stvari, da lično zajedno sa svojim okruženjem živim što ljepše i sretnije trenutke.
Ko su bili Vaši uzori u životu?
– Vrijedni, dobri, časni i pošteni ljudi. Kreativci, osobenjaci, revolucionari…
A gdje crpite pozitivnu energiju i šta je to što Vas čini vitalnom osobom?
– Regenerišem se veoma brzo, kao da sam alergična na loša osjećanja. Ustvari, naučite da dok prolazite iskušenja, ustvari, rastete. Ništa nije tako loše kako izgleda, mi ne znamo zašto je nešto dobro za nas u tom trenutku.
Sumirajući 2017. godinu, po čemu ćete je pamtiti?
– Moja životna putanja usmjerena je najviše prema pozorištu tretirajući privatni i poslovni život veoma blisko. Kućna atmosfera, uglavnom, protiče u planovima i pripremama za dalje kreativne pozorišne iluzije, dok me pozorišna dinamika nadahnjuje da uvijek iznova srčano mogu stvarati i radovati se učinjenom. Tekuću godinu najviše ću pamtiti kroz riječ naše drage publike, koja me je u više navrata osvojila, potvrdila i zadužila zahvalama i komplimentima za učinjeni rad. Moju kancelariju često opisuju kao svjetionik, ipak nešto mora sijati u ovoj turbulentnoj stvarnosti. Zbog toga se i privatno osjećam potvrđenom kao čovjek, koji je na pravom putu i koji ispunjava svoju umjetničku misiju.
