Mehmed Meša Selimović je rođen 26. aprila 1910 u Tuzli, gdje je i završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon toga upisuje srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje 1934. godine diplomira. Toliko se u najkraćim crticama može iz teorije reći o Selimoviću, međutim u stvarnosti on je bio i ostao upamćen kao čovjek kome su ubili brata. O smrti brata on će prvi put progovoriti u svom romanu Pet zlatnih ptica, koji je 1965. počeo izlaziti kao podlistak u sarajevskom književnom časopisu Život, da bi godinu dana kasnije bio otisnut ukoričen pod naslovom Derviš i smrt.
Oko 1962. godine ponovo sam počeo da se bavim svojom starom temom izgubljenog brata. Ali je do tog vremena građa bila odležala i mogla je podnijeti svaku obradu, a i tema je, u mojoj svijesti, dobila određeno usmjerenje, i savitljivost, i šire razmjere: od izvorišta je prošlo gotovo dvadeset godina, i u doživljaju nije više bilo sirove silovitosti ni prejake emocije. Sve je bilo izmeditirano, pretvoreno u moguće opšte iskustvo, kao odnos i sukob izmedu ideologije i pozlijedenog pojedinca. Tema je, dakle, univerzalna. A ipak je sve moje, nezaboravljena vrelina nije mi dopuštala da temu i motiv pretvorim u hladnu tezu. To nije u potpunosti lični doživljaj, ali je svačija mogućnost. Osnova idejne zamisli romana i jedina sličnost između moga života i romana ležala je u pitanju: šta sam ja poslije te osude, ožalošćeni i ozlojeđeni brat ili nesigurni, neuvjereni član partije? (U romanu je to izraženo ovako: “Sta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? … jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? ili oboje?”) Tako je u žižu romana došao sukob ličnog osjećanja i političkog uvjerenja. To je stari sadržaj, možda je izvjesna novina u tome što je u Dervišu i jedno i drugo jednako jako. Naravno, izvan tog idejnog kruga, život i roman se potpuno razilaze, mada sličnih situacija, po smislu, ima mnogo. Zašto sam otišao u istoriju? Možda i zato što sam se plašio direktne faktografske silovitosti teme i privatne omeđenosti, koja bi me opet mogla povući u nezeljeno afektivno reagovanje. A ja sam želio da iz nje izvučem njen univerzalni smisao.
Roman je pisan iz srca, iz duše, mnogo velikih riječi, borbe i prepiranja sa samim sobom. Mehmed kao da nam se ispovjeda, pa nije ni čudo što u određenim djelovima imate stav, želite iskazati svoje viđenje stvari, uputiti ga…
Obilježio je ovaj događaj Mešin život pa je u sljedećem velikom romanu kojeg mnogi smatraju nastavkom Derviša, Tvrđava prikazao Sarajevo uoči Hoćimske bitke. Atmosfera koja vlada u oba djela je puna emocionalnih izkaza, vaganja između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti.
Pored ova dva, svakako najznačajnija djela, njegov književni opus obuhvata i pripovjetke: “Prva četa” (1950), “Tudja zemlja” (1957); romane: “Tišine” (1961), “Magla i mjesečina” (1965), “Ostrvo” (1974); studije i eseje: “Za i protiv Vuka” (1967), “Eseji i ogledi” (1966), ako i njegov autobiografski spis “Sjećanja” iz 1957.
Danas postoje biste Meše Selimovića u Sarajevu (Trg Alije Izetbegovića) i u Tuzli, škole i ulice koje u nazivu nose njegovo ime.
Elvira Leka, Furaj.ba
