Menu
Menu
U francuskoj prijestolnici živi već 22 godine, no u njemu i danas stanuje duh Sarajeva. Zato Milomir Kovačević Strašni, kultni fotograf, rado prepričava sarajevske zgode prijateljima Francuzima od kojih mnogi maštaju da doputuju s njim i vide mjesto njegove mladosti.
Piše: Elma Zećo
Kada je Milomir Kovačević Strašni prvi put godinama iza rata stigao u svoje Sarajevo iz Pariza, onaj ko je bio u njegovom društvu svjedočio je da su njega ljudi skoro svakog časa pozdravljali na ulici. Tu, na ulici, viđali su ga tokom najtežih dana opsade grada s fotoaparatom u ruci snimajući toliko značajnih momenata iz sarajevske svakodnevnice da se njegov doprinos u njenom bilježenju danas smatra nemjerljivim i nezaboravnim.
Noćni Pariz
Već 22 godine naš renomirani fotograf živi u Parizu. U gradu svjetlosti, kako ga nazivaju, s kojom se voli poigravati posebno noću, doživio je zbog velike predanosti radu da tragove svoje umjetnosti ugleda razasute posvuda. Bio je to veličanstven trenutak u njegovoj karijeri kada su fotografije noćnog Louvrea osvanule na plakatima kako u čuvenom muzeju tako i na ulicama grada, razglednicama, u metrou… Naprosto su ih Parižani svugdje mogli vidjeti, a svako srce lišeno zavisti priznat će da to samo rijetkima polazi za rukom. Istinskim velikanima.
“Sam način života u Parizu vodi me ka onome što ću snimati. Kada sam tek došao iz ratnog mraka 1995., naravno, nisam nikog znao i dosta sam vremena provodio lutajući po gradu. Veoma često i noću, upoznavajući ga na taj način. U to vrijeme jedino sam poznavao bogatu prošlost Pariza i svaki njegov spomenik. Nije da sam je tražio, ali inspiraciju za rad odjednom sam počeo osjećati. Već tada počinjem snimati noćni Pariz, ali istovremeno se nastavljam baviti i segmentima rada iz Sarajeva, gdje sam često snimao naša groblja. To mi je bila neka spona. Osjećao sam potrebu da to radim, pa sam i tamo snimao Père Lachaise kao i neka druga groblja. Seriju tih slika nikada nisam izlagao i vjerovatno ću se njoj posvetiti u skorijoj budućnosti”, prisjeća se Milomir svojih početaka u Parizu, gdje je njegova prva ozbiljna serija fotografija bila posvećena šahistima. S razlogom.
“Jedina stvar koja me je u početku vezala za naše prostore bili su ljudi koje sam vidio kako vani igraju šaha. Tada još bez posla, novca, dolazio bih i posmatrao njihovu igru, sve dok me jednom nije za ruku povukao Pepito da i ja zaigram. Bio sam dobar, a ko pobjeđuje, taj i ostaje. Odjednom oni postadoše moji prijatelji. I čim sam bio u mogućnosti napravio sam njihove portrete predstavljene na izložbi kojoj sam dao naziv Svi smo jedna porodica.”
O početku pariškog poglavlja života Milomir također kaže:
“Prihvatio sam svoju realnost i krenuo dalje s onim što imam. Nisam neko ko čeka da mu nešto dođe, nego idem i stvaram. A čim se čovjek kreće i radi, on inspiriše ljude, pa se rađaju i nove ideje.”
Kod Josette
Danas Milomir snima sve što je u okruženju njegovog života, a Pariz je takav grad da čovjek, kaže nam, može danima i noćima šetati i fotografisati imajući osjećaj kao da prolazi kroz historiju civilizacije. Svi njegovi radovi bili su zapaženi, a među njima i ciklus slika Sarajevo u srcu Pariza, koju je uradio sa Sarajlijama koji tamo žive.
Ovisno za koji svoj projekat fotografiše, priprema za izlazak na teren zahtijeva uvijek drugačije uslove, no on je toliko ušao u perfekciju da mu ni sitnice ne promiču. Prije podne pretežno je u mraku, i tada radi svoje fotografije, dok noću izlazi i snima, najviše oko Picassovog muzeja, dok mu noćni Pariz najzanimljiviji postaje u vrijeme novogodišnjih praznika kada je grad izuzetno lijepo okićen.
“Važnu ulogu igra i jedna moja kafanica, gdje se družim s prijateljima. Zovemo je Kod Josette, i tu su, uglavnom, Francuzi koji sanjaju da sa mnom dođu ovdje i prošetaju Sarajevom. Imamo iste manire, navačer se nalazimo na našem mjestu, šalimo, nadopunjujemo međusobno, a nekad im prepričavam i zanimljive sarajevske priče. Francuzi su veoma obrazovan narod. Oni znaju i dobro jesti, i piti, i zezati se, i raditi. Živim s njima i znam da se na svoje prijatelje mogu osloniti uvijek – bez obzira šta da mi u životu zatreba. U našoj kafanici također radim portrete. Snimio sam već 600, 700 ljudi, i to će isto jednom biti lijepa izložba, ali na tome još uvijek radim.”
Iako je istovremeno angažovan na različitim serijama fotografija, teško mu je prognozirati kojom temom će se baviti njegova sljedeća izložba.
“Meni je najvažnije da svaku priču najprije završim u svojim mislima, jer samo tako mogu krenuti dalje”, ističe u razgovoru Milomir, siguran da će se jednog skorog pariškog jutra probuditi i znati šta će biti njegovo novo umjetničko ostvarenje.
