Nakon 1.007 dana provedenih u ratnom Sarajevu i 3 sedmice provedene u Zagrebu, čekajući papire za Francusku, 22. januara 1995. godine, došao sam u Paris.

Prve 3 noći prespavao sam u jednom od čuvenih hotela u Ulici Jacob u Paris 5, da bi završio u Paris 18 (rue de Paname) kod “Philipe Riou” i njegove grupe Passagers u “chambre de bonne”, u svega 7 kvadratnih metara s lavaboom, na metrou Chateau rouge.

Neko vrijeme bio sam zanimljiv i atraktivan za članove asocijacije Paris, Sarajevo, Europe i njihove simpatizere da bi susreti i večere vremenom postajali rjeđi.

Ostavši sam, bez para i prijatelja, bez znanja francuskog, krenuo sam upoznavati Paris.
Hodao sam tako danima i noćima i otkrivao ljepote novog okruženja.

Pješačio sam od sjevera do juga, s istoka na zapad, tridesetak kilometara dnevno, uglavnom sigurnim rutama, velikim bulevarima da se ne bih izgubio, što bi u to vrijeme predstavljalo problem (vrlo često sam izlazio van mape grada koju sam nosio sa sobom), jer tada nisam govorio francuski jezik i teško bih se mogao orijentisati i vratiti na sigurne staze.

Naravno da sam poslije izvjesnog vremena sve upoznao, ”imao Paris u malom džepu” i već pronašao svoje puteve, repere, kratice i bio svoj na svome. Danas važim za jednog od boljih poznavalaca grada, čak i stari Parižani, vrlo često ograničeni na svoje kvartove, odaju mi to priznanje.
Za prvih 6 mjeseci uspio sam poderati 3 para cipela.

Moji prvi solo izlasci bili su na Montmartre jer sam živio odmah ispod i trebalo mi je desetak minuta da se popnem do crkve Sacre Coeur i Place du Tertre.

Bila je to prava košnica s hiljadama turista koji su defilirali u svim pravcima, fotografisali se, pozirali umjetnicima, karikaturistima, slikarima, umjetnicima, koji su pravili portrete s makazama (siluete), jeli i pili po restoranima, na zelenim površinama, odmarali se, spavali, sunčali, čitali.

Bili su tu i plesači, muzičari, žongleri, glumci; razni defilei, spektakli, sve u svemu – raj za mene, za fotografisanje, bez obzira što nisam u početku imao dovoljno filma da bih sve to fotografisao.

Obično bih se nedjeljom počastio sedvičem “greque”, na izlazu iz metroa “L’Etoile de Tunisie” i jednom konzervom pive, ali da sve ne prijeđe 20 tadašnjih franaka i u parku, ispod crkve, sve to pojeo i popio (obično na klupi, pored nepoznatih ljudi iz cijelog svijeta), nastojeći da što prije oslobodim ruke željne fotografisanja.

U svom tom “haosu”(bordelu) primijetio sam i ove moje buduće modele “Mumije pariške”, kako sam ih nazvao, mada imaju više imena.
Obično su bile malo sa strane da budu vidljive, gdje ima puno turista.

Bivali bi tako “ukočeni” satima kao prave mumije i pozirali turistima koji bi ostavljali nešto novca u košaru ispred njih. Kažu da su tada solidno zarađivali.
U početku sam i ja ostavljao do jednog franka (nije se imalo), a kasnije i više.

Ta naša igra trajala je dugo na Montmartru da bi se potom proširila na cijeli Paris, ispred crkve Notre-Dame, Place Saint Michel, Trocadero, Place Beaubourg, Palais Royal.

Oni bi uvijek pozirali, zahvaljivali naklonom, osmijehom ili nekim gegom, kada biste ih fotografisali ili se fotografisali s njima ili pak ostavili koji novčić.

Mnogi od njih već su me poznavali i bili uvijek susretljivi, pogotovo kada sam u svojih 7 kvadrata osposobio i laboratorij i umjesto novca ostavljao im iste ove fotografije.

Nikoga od njih nisam upoznao, niti bih ih danas mogao prepoznati, ali se s nostalgijom sjećam tih bezbrižnih izbjegličkih dana, kada se nije imalo skoro ništa, a sitnice nas činile sretnim i zadovoljnim.

Milomir Kovačević Strašni, 9. februar 2021. godine

Milomir Kovačević Strašni: Moj život u Parizu