Miroslav Mika Antić: Nemoj nikad da se vraćaš kada jednom u svijet kreneš!

Nikad nemoj da se vraćaš, kad već jednom u svijet kreneš

Nemoj da mi nešto petljaš

Nemoj da mi hoćeš-nećeš.

I ja bježim bez povratka.

Nikad neću unatrag.

Šta ti znači staro sunce, stare staze, stari prag?

Tu je ono za čim može da se pati.

Tu je ono čemu možeš srce dati.

Al’ ako se ikad vratiš, moraš znati, tu ćeš stati i ostati.

Očima se u svijet trči

Glavom rije mlako veče

Od rijeke se dijete uči ka morima da poteče.

Od zvijezda se dijete uči da zapara nebo sjajem.

I od druma da se muči vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija, opasno je kao metak

da u tebi vječno klija i ćarlija tvoj početak.

Ti za korijen nisi stvoren

Cijeli svijet ti je otvoren.

Ako ti se nekud žuri, stisni srce i zažmuri.

Al’ kad pođeš – nemoj stati

Mahni rukom. I odjuri.

Ko zna kud ćeš.

Ko zna zašto.

Ko zna šta te tamo čeka.

Ove su želje uvijek bjelje, kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja, opasno je kao metak

da u tebi vječno kunja i muči se tvoj početak.

Ti si uvijek krilat bio, samo si zaboravio.

Zato leti. Sanjaj. Trči.

Stvaraj zoru kad je veče.

Nek’ od tebe život uči da se pjeni i da teče.

Budi takvo neko čudo što ne umije ništa malo, pa kad kreneš – kreni ludo, ustreptalo, radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka, u maglama iz daleka.

Al’ ako se i pozlatiš, il’ sve teško, gorko platiš, uvijek idi samo naprijed.

Nemoj nikad da se vratiš.