Od momenta pojavljivanja na javnoj sceni nije dugo trebalo proći da se upiše u najprepoznatljivije glumce BiH. No, osim što je Moamer Kasumović dobar glumac, on je također dobar sin i dobar brat
Razgovarala: Elma Zećo
Foto: Irfan Redžović
Gledajući ga godinama uz Mustafu Nadarevića i Senada Bašića u humorističnoj seriji Lud, zbunjen, normalan, bilo je samo pitanje vremena kada će svoju energiju dinamike i sklada odlučiti utkati u vlastiti projekat. Tako je nastala predstava Sjajni momci, koja je do suza uspjela nasmijati publiku.
BRIŽNI LJUDI, VELIKI GLUMCI
Koliko je zaista teško postići takav osjećaj simpatije kod publike?
– Komedija je najteži žanr za raditi. Nikada ne znate kako će publika da reaguje. Međutim, ako imate dobar tekst i dobre glumce onda je uspjeh pola – pola. Komedija, naročito u pozorištu, jako je živa. Ona diše s publikom i tokom igranja se dotjeruje.
Koji je Vama najbolji dio predstave?
– Vjerovatno nije najbolji, ali najdraži mi je kraj predstave kada naši likovi shvate da su osuđeni jedni na druge i nakon svega ipak ostaju zajedno.
Prava komedija u našem društvu desi se tek s vremena na vrijeme. U čemu je problem?
– Upravo u tome što je težak žanr. Stoga se niko lako ne upušta u komediju. Više faktora je potrebno da se podudara kako bi ona uspjela. Ljudi komediju obično shvataju kao zabavljački teatar, međutim nije tako, ona je tu da opominje i da na sebi svojstven način ukazuje na probleme u društvu. Upravo možda iz tog razloga pozorišta u Sarajevu mogu se pohvaliti s dobrim repertoarom u kome je komedija poprilično zastupljena, što na neki način odražava stanje u društvu.
S Mustafom Nadarevićem i Senadom Bašićem sarađujete već godinama. Šta posebno cijenite kod Vaših starijih kolega i kako ih općenito doživljavate?
– Prvenstveno kao prijatelje. Naša dugogodišnja saradnja prerasla je iz kolegijalnog u prijateljski odnos. Oni su veoma brižni ljudi, veliki glumci, koji su nesebični i svoje znanje dijele s mlađim kolegama.
Kako funkcioniše Vaš glumački trijumvirat?
– Na prijateljskoj osnovi, razumijevanju i uvažavanju. Kada s nekim radite toliko godina, dešava se među glumcima da dođe do nekih razmirica, ali kod nas trojice to nije slučaj. Nikada nije bilo mrkog pogleda, a kamoli povišene riječi.
Serija Lud, zbunjen, normalan lansirala Vas je u bh. glumačke zvijezde. Koji je Vama kao mladom glumcu bio najveći stres koji ste morali savladati na početku snimanja?
– Naučiti da se nosim s tom mašinerijom koja se zove TV. Kada smo počinjali snimanje, falilo mi je nešto što se u žargonu kaže “utakmice u nogama”. Ali, s vremenom, i, naravno, uz pomoć Senada, Mustafe i Elmira to sam brzo prevazišao.
S kakvim zahtijevima ulazite danas u nove projekte?
– Što glumac više i, naravno, kvalitetnije radi lakše bira i pristaje na projekte. Ne mislim da su naši glumci zahtjevni, iako sam primijetio da nas ljudi upoređuju s holivudskim glumcima, što nikako ne stoji. Svako od nas zahtijeva neke osnovne uslove kako bi rad na predstavi, filmu ili seriji bio što lakši.
UNIVERZALNI JEZIK FILMA
Uskoro počinje Sarajevo Film Festival za koji ste bili i poslovno vezani. Kako ga lično doživljavate?
– Radio sam nekoliko godina na SFF-u kao koordinator takmičarskog programa uz selektoricu Elmu Tataragić. Tu sam stekao jedno novo iskustvo i naučio mnogo o filmskoj industriji. SFF je velika i veoma bitna svar, ne samo za grad i državu, već za bh. umjetnike uopće. Postao je jaka platforma za promociju bh. filmova i filmskih radnika. Činjenica da postoji više od 20 godina govori dovoljno sama za sebe.
Kakve Vas projekcije obično privuku?
– Volim da vidim filmove koje čovjek nema priliku da gleda na velikom platnu. Filmove koji ne dolaze standardnom distribucijom u kino sale. Obično su to priče koje pripadaju drugim državama i mentalitetima o kojima možda ne znam najviše. Na taj način prija mi da učim o drugima i drugačijima. Također, da kroz univerzalni jezik filma slušam priče koje su lokalne, ali u kojima se isto tako može prepoznati svako bez obzira odakle dolazio.
Prošle godine svrstavani ste u kategoriju najbolje obučenih muškarca na festivalu. Kako birate svoje outfite?
– Pa, sad, mislim da ima ljudi koji se puno bolje oblače. Nemam neki metod pri odabiru. Obično tražim garderobu koju umijem da nosim i u kojoj se osjećam ugodno.
PORODIČNA SREĆA
Davno ste došli iz Bijelog Polja u Sarajevo. Šta Vas sve veže za rodno mjesto i kako obično ljudi reaguju na Vas kada odete tamo?
– Prvenstveno roditelji. Oni su moja uzdanica. A ljudi su već navikli da sam glumac i veoma su ponosni na tu činjenicu. U Bijelo Polje uvijek idem da se odmorim, da budem samo Moamer, a ne glumac.
Postoje li situacije u kojima Vam obično zasmeta status javne ličnosti?
– To se dešava kada ljudi nemaju obzira. Razumijem da smo mi njima svaki dan u kući na neki način i da im je drago kada nas vide. Ali, i mi volimo da imamo svojih pet minuta privatnosti, kada smo s porodicom ili prijateljima.
Uvijek ste i Vi i Vaše sestre uživali neizmjernu podršku roditelja. Pronalazite li adekvatne načine da im uzvratite?
– Apsolutno! Mislim da je to i neki logičan slijed događaja. Za nas su toliko radili i ulagali u nas da je sada vrijeme da oni uživaju a da djeca brinu o njima. Naši roditelji su najsretniji kada se svi zajedno okupimo.
Vaša najmlađa sestra Rejhana se vjerila. Kako se kao stariji brat osjećate kada vidite da je Vaša mezimica sada velika djevojka?
– Ptić je odrastao i polako je vrijeme da odleti iz gnijezda. Naravno, postoje emocije, jer smo izuzetno vezani. Ali to je njen život koji gradi i nadam se da će biti sretna zajedno s Makom.
Kakve uloge priželjkujete u budućnosti?
– Inspirativne i poučne uloge, koje će mene i publiku oplemeniti.
