Moj susret sa stvarnim zmajevima

Zanima vas kako izgledaju pravi zmajevi? Kao veliki gušteri, zelenosivi i ljigavi. Komodo zmajevi su mesožderi i kanibali dužine oko 3 metra, i težine do 150kg koji se mogu kretati i do  45 km / h. S obzirom da žive na otocima hrane se najviše jelenima i divljim svinjama, a jedu i druge komodo zmajeve. Imaju dugačak rep i jezik i vrlo razvijeno čulo mirisa i u stanju su namirisati krv kilometrima daleko. Nemaju otrov, ali njihova pljuvačka sadrži preko 50 različitih vrsta bakterija od kojih su mnoge i smrtonosne. Zato žrtve njihova ugriza umiru u roku od nekoliko sati pa do nekoliko dana (ljudima je potrebno dvije sedmice da umru ako ne prime protivotrov). A oni ih strpljivo slijede i čekaju da potpuno oslabe ili umru i onda gozba počinje. Kada se nahrane mogu biti siti do mjesec dana. Njihova jedina prijetnja (osim čovjeka) su oni sami. Ženka Komodo jede svoje mlade nakon što se izlegu. Zato bebe jure do stabla čim se izlegu, žive na granama nekoliko godina dok ne porastu dovoljno veliki da se brinu sami za sebe na zemlji.

Osim zmajeva na otoku žive i ljudi koji su uglavnom ribari i turistički radnici koji svake godine dočekuju hiljade turista. Pa tako su dočekali i nas, dvadesetak članova posade. Nakon što sam vidjela oglas da će se organizovati izlet odlučila sam da idem. Ovo je bila jedinstvena prilika koja se vjerovatno više neće ponoviti. Vidjeti prave zmajeve, pa gdje ću to propustiti?! Bilo je naglašeno da je osobama koje imaju bilo kakve otvorene rane i  bilo kakvu  vrstu krvarenja  zabranjeno da idu jer iako Komodo zmaj ima dobar vid kod njega je najrazvijenije čulo mirisa i izbacivanjem jezika van u mogućnosti je “okusiti” mirisne čestice u zraku i locirati živi ili  i mrtvi plijen i do 8km udaljen.

Naglasili su da nam se ne garantuje nikakva sigurnost i da uvijek postoji opasnost od napada jer su komodosi ipak divlje životinje. Međutim, ko još može garantovati bilo kakvu sigurnost bilo gdje.

Nakon lagane vožnje tenderom stigli smo na otok. Vrijeme je bilo oblačno, ali vrlo sparno.  Podijelili su nas u dvije grupe i lagano smo krenuli sa rendžerom i njegovim pomoćnicima u šetnju. Svi smo se morali držati grupe i ne odvajati se, a pogotovo ne skretati sa staze. Odmah na početku sreli smo jednog komodosa koji se odmarao u grmu. Svi smo izvadili fotoaparate i kamere i počeli slikati tog velikog, strašnog guštera. S dugim i debelim tijelima, kratkih, mišićavih nogu izgledaju nevjerovatno jaki i moćni. Imaju relativno male glave u odnosu na veličinu tijela ali im je rep dug i jak i koriste ga  za borbe i za podupiranje kada stoji na svojim stražnjim nogama. Da, da, mogu se i uspraviti.

Nastavili smo šetnju kroz šumu i pažljivo slušali vodiča o porijeklu i načinu života ovih zvijeri. Nakon pola sata hoda stigli smo do mjesta gdje su se odmarala dva komodo zmaja. Nismo smjeli praviti buku da ih ne bismo uznemirili i nismo se smjeli previše približavati. Nakon par minuta iz šume smo čuli buku i šuštanje i onda se pojavio treći komodos koji je bio najveći i najstrašniji. On je bukvalno dotrčao iz šume, a vodič nam je rekao da se odmaknemo i stanemo u grupicu.

Kroz glavu mi je prošlo da oni sa svojim fleksibilnim vratnim mišićima mogu progutati i veću životinju od sebe jer iako imaju oštre i nazubljene zube, oni ne mogu žvakati.

Oni su također poznat kao izvrsni plivači, putuju s jednog otoka na drugi putem relativno velike udaljenosti 

Iskreno nije bilo baš lijepo stajati blizu tih životinja, ali raspoloženje mi se popravilo kada su rekli da ako nas ne pojede, postoji protivotrov. 🙂  Nakon tog bliskog susreta nastavili smo dalje kroz šumu i uskoro se vratili nazad na početak, sretni što je sve prošlo bez problema. Tu smo imali mogućnost da kupimo suvenire od stanovnika otoka koji su djelovali stvarno siromašni i tužni i bukvalno nas molili da kupimo nešto. Šteta je da pored toliko turista koji svaki dan dolaze i plaćaju da vide komodo zmajeve, ti ljudi baš nikakve posebne koristi nemaju.

A meni je vidjeti Komodo zmajeve u njihovom prirodnom staništu bilo neprocjenjivo iskustvo, koje me u teškim danima na brodu, kada mi nedostaju porodica i prijatelji uvjere da sve ima i svoju ljepšu stranu.

Dijana Mirojević, Furaj.ba