Moj život u Japanu

    Moj život u Japanu

    Sanja je jedan dio svog života provela u Japanu. Malo ljudi ima priliku da se otisne toliko daleko, a još manji broj njih – da u Japanu živi.

    Uporedo s obavljanjem napornih kućanskih poslova, odlascima u vrtić i povremenom borbom s izazovima japanske civilizacije, polako je nastajao i Sanjin blog „Kućanica u Japanu“, koji postoji od 2006. godine.

     

    04.08.2012. 

    Da li i sama činjenica da je Japan veoma drugačiji od svega u našem okruženju, privlači Evropljane, ili je u pitanju nešto drugo?

    Poštovanje, divljenje, znatiželja, idealiziranje na temelju klišeja… – poticaja za proučavanje Japana ili posjet toj zemlji može biti mnogo, a mogu biti i vrlo osobne prirode. Zanimljivo je da su Japanci načelno jednako tako znatiželjni prema nama, zapadnjacima, sudeći prema pitanjima koja mi redovito postavljaju. Za jedne i druge to bi onda značilo: nepoznato je uvijek privlačno, a ponekad i odbojno u isti mah.

    Šta mislite o tome da je Japan – zemlja toliko tehnički napredna, još uvek toliko duboko patrijarhalna? Da li je to u nekoj suprotnosti?

    Držim da jedno i drugo nisu nužno u suprotnosti. Uostalom, i sami Japanci su svjesni da je zastupljenost žena u tehničkim i tehnološkim zanimanjima u Japanu na niskoj razini, posebice što se pozicija u menadžmentu tiče. Ono što se često zna smetnuti s uma, jest da ogroman industrijski i tehnološki napredak nacije nakon Drugog svjetskog rata ne bi bio moguć bez podrške žena na „kućnom frontu“, vrijednih domaćica koje su preuzele praktički svu brigu oko kućanstva i odgoja djece i desetljećima bile snažna logistička podrška svojim muževima, koji su se u potpunosti mogli koncentrirati na posao. Isto važi dobrim dijelom i danas, iako se taj trend stroge podijeljenosti uloga postepeno mijenja.

     

    Kao društvo koje je stoljećima bilo izolirano od ostatka svijeta, Japan je u velikoj mjeri uspio očuvati svoju tradicionalnost. To je utjecalo i na položaj žena u modernom japanskom društvu. Što se današnje pozicije žene tiče (tipično: domaćica – majka – supruga), on je samo naizgled nepovoljan. Iako danas sve više mladih Japanki odbacuje brak i prigrljuje karijeru i mogućnost samostalnog života i zarađivanja (uz cijenu ogorčene borbe s muškim establishmentom na radnom mjestu), druge se odlučuju na više-manje udobnu „stagnaciju“ u tradicionalnim ulogama u kojima one, zapravo, vode glavnu riječ. Njima, rekla bih, takvo stanje u biti sasvim odgovara. Ženama koje priželjkuju život u bračnoj zajednici, vrlo je važno pronaći i zadržati „dobrog muža“ kako bi stekle materijalnu i statusnu sigurnost koju pruža brak. A brak je češće neki „joint venture“ nego zajednica povjerenja i bliskosti bračnih drugova. Nažalost, moderno japansko društvo vrlo je konzumeristički orijentirano, pa pristup materijalnim dobrima često dobiva prednost pred emocionalnom i fizičkom bliskošću obaju partnera.

     

    U jednom istraživanju američke, zdravstvene organizacije WebMC sprovedenom 2007. godine, Japanci se kao nacija, nalaze na kraju lestvice po stepenu samopoštovanja i nivoa sigurnosti u same sebe. Kao neko ko je živeo u Japanu i poznaje Japance, kako to objašnjavate?

    People in the most individualistic nations (including the U.S.) tended to rate themselves higher for self-competence than for self-liking. The opposite was true for those in countries that are more oriented to communities, not individuals.

    U skladu s gornjim navodom, Japanci su u međuljudskim odnosima više usmjereni na kvalitete zajednice, a manje na osobne kvalitete pojedinca. Vrlo su ponosni, ali će rijetko to isticati, jer im ne priliči biti individualistima. Spomenute kvalitete za Japance ne rangiraju na tako visokom mjestu kao u zapadnim društvima – važniji je osjećaj harmonije, zajedništva, prešutnog razumijevanja.

     

    Šta mislite o japanskom običaju da se drveni hramovi šinto budizma, na svakih dvestotinak godina ruše i ponovo grade, kako bi se postigla ravnoteža obnavljanja, kako u prirodi, tako i među ljudima?

    Neobično za nas, normalno za Japance – zašto, objasnili ste sami! Ipak, Japanci se iskreno dive našim starinama, posebice umjetninama pod zaštitom UNESCO-a. Oduševljava ih činjenica da na ovim prostorima žive narodi koji drže do svojih nacionalnih blaga u umjetnosti, arhitekturi i dr. i da su ih uspjeli očuvati stoljećima. Primjer pokazuje da u Japanu nije sve tako evidentno.

    Koja je razlika između japanskog onsena i turskog / arapskog kupatila, i da li postoji?

    Nisam nikad bila u turskom kupatilu, tako da mi je teško govoriti… Čini se da oba pružaju osjećaj ugodnog opuštanja u jedva podnošljivo vrućoj vodi. Boravak u prostoriji s vrućim zrakom nije bitan za onsen. Također, za vrijeme boravka u onsenu potpuno ste goli – nema mjesta sramežljivosti. Suvišno je zamatati se u ručnike iz „pristojnosti“.

     

    Da li je za uspon na Fuđi-san potrebno nešto više osim dobre volje?

    To bi trebalo pitati one koji su se onamo popeli! Dobar par gojzerica, pretpostavljam 🙂

    Japan je jedna od nekoliko zemalja na svijetu sa prosječno najvećim brojem potresa. Koliko se Japanci zaista plaše zemljotresa i da li uče kako se najbolje zaštititi?

    Svjesni su svih opasnosti, a recentni katastrofalni potres u ožujku 2011. zasigurno je pridonio osvješćivanju stanovništva o nužnosti temeljite pripreme za ovakve situacije. Vježbe evakuacije u slučaju potresa održavaju se u svim školama i poduzećima redovito, nekoliko puta godišnje, a 1. rujna svake godine (na obljetnicu velikog Kanto potresa u Tokyju 1923. g.) određen je kao nacionalni dan za vježbu evakuacije.

    Da li je tačno da je gledano iz evropske perspektive, japanski jezik mnogo lakše naučiti nego kineski? (Neki tvrde da su japansko pismo i gramatika, mnogo lakši od kineskog).

    Kineski jezik poznaje samo jednu vrstu pisma, dok ih japanski koristi čak četiri: hiraganu, katakanu, kanji (čita se: kanđi, što su zapravo kineski znakovi) i našu latinicu. Koliko mi je poznato, svaka kineska riječ čita se uglavnom samo na jedan način. Japanske riječi pisane tzv. kanji znakovima mogu se čitati na više različitih načina, ovisno o tome u kakvom se okruženju i kombinacijama znak nalazi. Gramatika japanskog jezika nije komplicirana, ali ima specifičnosti kakvih ne poznajemo u europskim jezicima. Zaključak?

     

     

    Da li ste nekad probali da prespavate u „kapsula-hotelima“ i šta mislite o njima?

    Nisam imala prilike, a ni želje. Mislim da bi to za ženu, pogotovo strankinju, bilo dosta neuobičajeno. Japan je prepun izvrsnih i udobnih hotela, kako zapadnog tako i japanskog tipa, a „kapsule“ koriste uglavnom poslovni ljudi koji traže jeftino noćenje i nije im toliko stalo do komfora po svaku cijenu. Ja sam, pak osoba koja traži komfor.

     

    Da li su gejše u Kjotu / Japanu uposlene kao nekada, ili su danas samo dio „turističke atrakcije“?

    Gejše su veliki mamac za turiste, no prava gejša uči svoj zanat (plesanje, pjevanje, slikanje, sviranje…) kako bi se pred publikom – bili to poslovni ljudi, turisti ili mediji – predstavila u najboljem svjetlu. Gejša je u strogom smislu riječi zaposlenik kao i svaki drugi. U Kyotu svakog dana možete vidjeti gejše kako u rano predvečerje žure na svoje radno mjesto – u neki restoran, čajanku ili hotel.

     

    Kako izgleda jedan tipičan dan „japanske kućanice“ i da li je teško biti Evropljanka u Japanu?

    Nije lako biti strankinja u Japanu – ovisno kakvu ste ulogu odabrali. Bolje rečeno, uloga vam je vrlo brzo dodijeljena u društvu. Ja sam u Japanu bila kućanica, odnosno stigla sam u pratnji supruga koji je po cijele dane radio za japansku firmu, i nisam imala formalnu dozvolu za rad. Spremno sam preuzela brigu o kućanstvu i odgoju naše kćeri. Ipak, nije sve išlo tako glatko, moram priznati da se nisam bez problema privikla na novu okolinu i novi status. Prije Japana radila sam puno radno vrijeme u tvrtci. U Japanu me odjednom nitko više nije pitao tko sam, što radim, što sam studirala… kao da je jedino bilo važno to što sam kućanica i majka. Nisam baš bila presretna zbog toga, ali ubrzo sam shvatila da mi moja nova situacija otvara brojne mogućnosti npr. učenja jezika i pisanja o svojim doživljajima, što me oduvijek zanimalo. Tako je, uporedo s obavljanjem napornih kućanskih poslova, odlascima u vrtić i povremenom borbom s izazovima japanske civilizacije, polako nastajao i moj blog „Kućanica u Japanu“, koji postoji evo već šestu godinu, od 2006.

    U Japan ste otišli jer je to bila želja Vašeg supruga… Gde biste Vi voleli da provedete jedan deo svog života, a da Vas suprug (i kćerka) prate?

    Dobro pitanje… Vrlo sam mobilna osoba i stalno tražim nove izazove. U Japanu sam provela pet godina, prije toga sedam godina u Belgiji, sada sam ponovno u Hrvatskoj, a nije isključeno da ću se ponovno seliti u neku stranu zemlju. Nije mi pretjerano važno gdje živim, tako dugo dok je sa mnom obitelj i ljudi koje volim, i dok mogu raditi ono što me ispunjava. Svakako ću se uvijek rado vraćati u Japan, za koji volim reći da je moja duhovna domovina.

    U blogu ste u više navrata opisali Japanke i Japance, koliko su različiti od Evropljana… Ipak, da li postoje i neke sličnosti između Japanaca i domaćih Balkanaca?

    Vole dobru hranu i piće kao i mi i vole se dobro zabavljati. Fascinira ih naša kultura ispijanja kave u kafićima. Za njih je to znak ugodnog provođenja slobodnog vremena na „europski“ način, i čini se da nam na toj opuštenosti zavide. Kafići u Japanu vrlo su rijetko na otvorenom, ljudi se rjeđe druže međusobno…

    Kad im se ipak pruži prilika, Japanci uživaju u druženju s prijateljima i u tome se nimalo ne razlikuju od nas (iako se ne pozivaju u goste – radije odlaze u restorane ili karaoke barove). Vole pričati i viceve, iako sumnjam da bi, čak i prevedeni, imali uspjeha kod našeg slušateljstva. Prije će biti po onoj „lost in translation“

     

    Krajem prošle godine objavili ste knjigu „Japanske bube“. Možete li nam reći malo o njoj,koliko je drugačija od bloga koji ste pisali, kakav je odziv imala i koliko ste dugo radili na njoj?

    Japanske bube” zbirka su zapisa s bloga, a izdala ih je riječka nakladnička kuća Zigo u ljeto 2011. Knjiga sadrži i tekstove kojih nema na blogu, odnosno napisala sam ih specijalno za „papirnato” izdanje. Radi se o mini-esejima o japanskoj kulturi i običajima. Knjiga koja zasigurno neće tako brzo zastarjeti, obzirom da se neke stvari u Japanu mijenjaju sporo ili nikako…

    Oni koji su je pročitali, kazali su mi kako im je knjiga bila vrlo zabavna i mnogo su iz nje naučili o Japanu. Knjigu je moguće nabaviti na internet stranici Superknjižare ili kod izdavača. Pokušavala sam plasirati „Bube” u knjižare u Srbiji i BiH, za sada nažalost bez uspjeha…

    Da li postoji nešto što Vas o Japanu nisam pitala, a želeli biste da podelite sa nama?

    Nadam se da će ovaj intervju potaknuti čitatelje da bolje upoznaju Japan i posjete ga ako im se ikako ukaže prilika. Osobno, iako sam već dvije godine u Hrvatskoj, moje veze s Japanom još su vrlo jake. U Varaždinu predajem japanski u školi stranih jezika. Nedavno smo tu osnovali i Hrvatsko-japansko društvo prijateljstva. Imala sam čast biti službena pratilja japanskog rukometnog tima na olimpijskim kvalifikacijama, a posjetili su nas i japanski animatori u sklopu međunarodnog festivala animiranog filma VAFI, u sklopu čega sam odradila dvije radionice japanskog pisma za djecu. Ponekad se šalim i kažem: ne trebam ići u Japan, Japan dolazi k meni 🙂

     

    Ivana Dukčević Budja, Furaj,ba