Moja je kći diplomirala u vrtiću

    Moja je kći diplomirala u vrtiću

    Kao što je to običaj za predškolce u Japanu, završna vrtićka svečanost bila je vrlo formalna, vrlo dostojanstvena i na trenutke vrlo emocionalna. Osim djece i teta, priredbi su prisustvovale sve mame i svi tate (na običan radni dan!), što pokazuje da je to događaj koji se ne propušta.

    Moja promocija na fakultetu tamo negdje devedeset i neke nije bila ni približno tako elegantna i šik kao ovo. Da barem jest – osjećala bih se mnogo važnije.

    Ushićena sam. Naša je Mala nakon tri godine završila vrtić – diplomirala, ni manje ni više! Banzai!

    Velik je to događaj zbog kojeg mi ovih dana svi čestitaju, kao da smo i Mala i ja maltene osvojile neko prvenstvo.

    Na priredbi klinci su primili ‘zlatne’ medalje u obliku zečića i diplome u elegantnom ‘kožnom’ crvenom uvezu. Dobili su i hrpu poklona, a na kraju su zajedno s mamama i tetama nastavili oproštajno slavlje u vrlo otmjenom restoranu čiji je interijer podsjećao na kvazi-Versailles (pitam se čija je to bila ideja, no čudne mješavine stilova na takvim mjestima Japancima iz nekog razloga djeluju vjerodostojno).

     

    Puno se pjevalo, recitiralo, smijalo i tu i tamo zasuzilo (uglavnom mame). Fotografiralo se, snimalo i poziralo. Prisjetili smo se mnogih lijepih i nekih manje lijepih stvari. U ove tri godine maleni su toliko toga naučili da im stvarno treba čestitati. Pristojno pozdravljaju i disciplina im je itekako dobro poznat pojam. Odlično crtaju, vješto presavijaju origami i prave ukrase od raznih materijala. Mnogi već čitaju i pišu sva slova, a naučili su i nešto engleskih riječi. Pred neki mjesec održali su za nas mame pravi pravcati čajni obred! Oni su mali, ali su veliki, i sasvim su spremni za školu.

    Svaka čast i tetama. Skidam im kapu i odajem priznanje na uloženom trudu i radu. Domo arigato gozaimashita. Nisam se uvijek slagala s njihovom odgojnom filozofijom, ali konačni rezultat je impresivan, barem u našem slučaju. Naša se Mala u tri godine iz stidljive male gusjenice razvila u lepršavog leptirića, aktivnog i blagoglagoljivog. Moje Fumiko i Yukiko vele: zvuk štima, ali slika ne – Mala govori japanski kao rođena Japanka!

    Odahnula sam i ja. Zajedno s Malom, diplomirala sam u vrtiću. Koliko pročitanih i odgonetnutih pisama i nota! Koliko odrađenih sastanaka, dežurstava, priredaba i izleta! Koliko prijeđenih kilometara oko ekvatora na biciklu, po kiši/vjetru/vrućini/snijegu! Koliko nesporazuma na dnevnoj bazi i vožnji na dva kolosijeka s tetama – moji su ‘biseri’ zacijelo ušli u legendu vrtića, ali baš me briga, već sam se pretvorila u debelokošca. I zato, sretna sam i ispunjena! Olakšana, također. Konačno malo na praznicima, upravo na vrijeme da u lirskom zanosu promotrim trešnjin cvat i udahnem malo zraka prije sljedećeg velikog događaja. A to je, naravno…

     

    Škola!!! Što i kako radimo pripremajući se za taj novi veliki korak, koji nam slijedi početkom travnja i samo je logičan nastavak svega što smo dosad pregrmjeli, raspisat ću se uskoro. Također, zašto je travanj u Japanu najokrutniji mjesec, te kako se u ovo doba rastanaka i novih susreta nosim sa svojim pomiješanim osjećajima.

     

    Sanja Željeznjak, Furaj.ba