Moja jesenja avantura: Antalija i Kapadokija van sezone

    Moja jesenja avantura: Antalija i Kapadokija van sezone

    Turska je zemlja sa 4 000 godina bogatom historijom i kulturom. To je zemlja u kojoj su se oduvijek susretali Istok I Zapad, različite religije i etničke skupine, antičko, moderno i orijentalno doba. To je zemlja koja svojom raznolikošću može zadovoljiti svačije interese, most između Evrope i Azije.

    Piše: Dijana Mirojević

    U novembru 2014. godine sam odlučila da posjetim Kapadokiju zato jer je van sezone i cijene su duplo jeftinije. Putovanje je organizovala njemačka agencija WOW Travel. Polazak je bio iz Sarajeva oko podneva sa Pegasus aviokompanijom, a uvečer smo stigli u Antaliju. Ubrzo smo svi iz grupe sjeli u autobus koji nas je trebao odvesti do hotela Eftalija Aqua koji je od Antalije bio udaljen skoro 2h.

    Ujutro, nakon doručka i preseljenja imali smo sastanak oko nastavka putovanja. S obzirom da naš vodič nije govorio bosanski, a pola grupe engleski, ja sam se ponudila da prevodim. Poslije sastanka odlučila sam da odem na plažu. Plaža je bila predivna sa kućicama, zelenilom, cvijećem i ležaljkama. Vrijeme je bilo lijepo, nekih dvadesetak ugodnih stepeni. Mnogo bolje od sarajevske magle i smoga. Sunčale smo se i odmarale i poslijepodne smo otišle sa grupom do Alanye koja je bila udaljena nekih 20-ak minuta od hotela. Na autoputu smo uhvatili dolmuš (tradicionalni mini bus) koji nas je ostavio u centru grada. Bilo nas je oko desetak i otišli smo prvo na večeru, a nakon toga u marinu. Upoznala sam par koji ide svake godine na kruzer pa smo lako pronašli zajedničku temu. Prvi Bosanci koje sam upoznala koji su bili na kruzeru kao gosti.

    Nakon povratka u hotel svi smo otišli u svoje sobe jer je ujutro u 8h bilo planirano da krenemo za Kapadokiju. Mene je vodič smjestio sa mamom na prvo mjesto jer sam pristala da prevodim ostatak puta. Put nas je vodio kroz planinu Taurus i oko 14h stigli smo u Konyu – grad koji je najviše poznat po Mevlani Dželaludinu Rumiju i Sufizmu. Tu smo se zaustavili da posjetimo Muzej Mevlane i da ručamo. Divan je osjećaj biti na takvom historijskom mjestu. Upravo sada čitam knjigu “40 pravila ljubavi ” i definitivno je preporučujem svakome.

    Nakon Konye slijedi nastavak vožnje do Kapadokije gdje smo konačno stigli oko 7h uvečer. Bile smo smještene u hotelu Dedem. Hotel je bio lijep i topao i prije spavanja sam sa mamom otišla u saunu. Naredni dan je opet slijedilo rano ustajanje i obilazak Kapadokije.

    Kapadokija je mjesto koje morate posjetiti. Za nastanak Kapadokije je zaslužno nekoliko faktora. Prvo erupcije vulkana, zatim vjetar, voda i klimatske promjene i meki sediment koji je formirao kupasto kamenje. Kamen tuft je osnovni elemenat ovog kamenja i zato što je izolator idealan za pravljenje kuća i lagan za klesanje. Ovo kamenje krije tradicionalne kuće u kojima su ljudi živjeli. Naša grupa je posjetila jednu od tih predivnih kamenih kuća gdje smo imali priliku upoznati vlasnika koji plaća godišnje oko 40.000 eura da kuća ostane u njegovom vlasništvu. U kući naravno možete popiti čaj ili kafu i kupiti neki od suvenira i na taj način pomažete vlasniku. Ja sam kupila vuneni pončo koji može služiti i kao dekica i jako je topao.

    Nakon razgledanja Kapadokije otišli smo da posjetimo Gorema muzej na otvorenom. Ovaj muzej je kompleks manastira i crkava, izdubljenih u stijenama i nalazi se na UNESC-ovoj listi. Ulaznica je 20 TL, a ukoliko želite možete uzeti i audio vodič koji se dodatno plaća. Kompleks čini nekoliko crkava u kojima se nalaze očuvane freske koje su obojene prirodnim bojama i zabranjeno je slikanje. Nakon Goreme muzeja odlazimo da vidimo Vilinske dimnjake. Kakvo predivno mjesto. Dan nije mogao biti bolji. Predivno vrijeme i predivna priroda. Još jedan savjet je da ponesete dovoljno para za vožnju balonom koja je nešto posebno. Za tu vožnju će vam trebati nekih 120 eura, ali vrijedit će vam svaki euro.  

    Uvečer smo išli da gledamo Ples vrtećih derviša pod nazivom Sema. Na linku možete naći više informacija o samoj ceremoniji i plesu. Zabranjeno je bilo slikanje i na kraju nismo smjeli pljeskati. Mamu i mene je ples oduševio. Nekima je možda dosadan, ali kad se uživite i ako shvatite poentu plesa na dobrom ste putu da doživite nevjerovatno iskustvo. Derviši su djelovali dostojanstveno, duhovno i mistično baš kao i sam ples. Na kraju sam mogla snimiti nekoliko fotografija.  

    Naredni dan smo posjetili podzemni grad. Do sada je otkriveno 40 podzemnih gradova u Kapadokiji u kojima su ljudi živjeli. Ovi gradovi su znali biti duboki i po nekoliko spratova i imali su savršene ventilacijske otvore, vodosnadbijevanje i ulazna (veliki masivni kamen) vrata koja su se mogla otvoriti samo iznutra. Preko dana ljudi su provodili vrijeme napolju, a uvečer unutra. Prolazili smo kroz male, mračne i uske tunele i razmišljali o životu tih ljudi. Danas sve što imamo, topao dom, toplu vodu i hranu uzimamo zdravo za gotovo, a to je mnogima prije bilo (a i danas je) luksuz. 

    Nakon podzemnog grada došlo je vrijeme da idemo nazad u Antaliju, a usput smo posjetili i jedan od Karavana na Putu Svile. Karavani su građeni na svakih 40 kilometara jer je to dužina puta koju čovjek može preći u toku dana i predstavljaju preteću današnjih hotela. Pored Karavana posjetili smo i fabriku ćilima koja se meni svidjela. Tu sam čula rečenicu koju nam je Specijalista za ćilime (da, to zanimanje postoji) rekao. Prije je punica zetu poklanjala ćilim uz poruku: “Evo ti ćilim da po njemu gaziš, a ne po mojoj kćerci“. Tu sam vidjela i ćilim iz Dvora Sultana Sulejmana koji košta samo “milion eura”. Naredni put kada pogledate u svoj ćilim sjetite su da su ga nečije ruke vezle i čuvajte ga.

    Kasno uvečer smo stigli u hotel koji je bio smješten u šumi iznad Antalije i nakon kratke šetnje oko hotela bilo je vrijeme za spavanje. Ujutro smo rano ustali i na redu je bio obilazak fabrike kože, zlata i centra Antalije. Fabrike kože i zlata mi se nisu posebno svidjele, ali sam imala priliku glumiti modela i nositi neku skupocjenu bundu. Nažalost, nisu me dobro uslikali. Inače, cijene su preskupe i tu mi je bilo dosadno.

    Oko podneva smo imali slobodno vrijeme u centru Antalije i mama i ja smo otišle prošetati do stare luke gdje smo popile kaficu i napravile nekoliko fotografija. Taj dio Antalije je stvarno predivan i uživale smo u razgledanju. U restoranu na vrhu stijene smo popile kaficu uživajući u pogledu na more i lađe. U međuvremenu se naoblačilo i počela je padati kiša koja se ubrzo pretvorila u tropski pljusak koji je trajao naredna dva sata. Imala sam utisak da je počeo potop iz svetih knjiga. Kiša je padala i padala, mi smo se ščučurile ispod neke nadstrešice i čekale da stane. Ubrzo su se male uličice pretvorile u potoke i za nekoliko minuta bile smo mokre k’o čep. Takav pljusak sam još samo vidjela na Baliju, ali tada sam bila u automobilu i na suhom.

    Kada smo konačno stigle do autobusa na brzinu sam se presvukla i zaboravila na pljusak.

    Sve vrijeme puta sam prevodila i to je donijelo određene povlastice jer sam dobila status vodiča. Mama i ja smo imale besplatnu hranu, zadnja dva dana all inclusive, besplatan ples derviša i popust u prodavnicama. Grupicu sam u autobusu zabavljala slikama sa broda koje su oni oduševljeno gledali i raspitivali se o brodu, kruzerima i cijenama.

    Posljednji dan smo iskoristile za obilazak Alanye i šoping. Taj dan smo htjele biti same i uživati u šetnji, obilasku i kupovini. Sve u svemu put je ispao puno bolji od očekivanog i mama i ja smo provele nezaboravne momente.