Danas je tačno mjesec dana kako sam prvi put kročila na brod, ali kao da sam došla jučer. Pa, idemo malo unazad do Španije i Bilbaa, grada u kojem sam se ukrcala.
Gugenhajm muzej, Bilbao
Presjedanje iz aviona u avion je bilo kao mačiji kašalj. Malo su u Minhenu bili sumnjičavi pa su me ispitivali gdje sam krenula, koliko ostajem u Evropi i još neka smiješna pitanja, ali su me na kraju bez ikakvih problema pustili. U Bilbau me dočekao agent koji je vrlo loše govorio engleski, pa smo komunicirali na nekoj englesko-španskoj verziji. Obradovao me je sa viješću da je još jedna djevojka iz Srbije stigla i da će nas on sutradan odvesti do luke i broda. Ja sam bila presretna da ima još neko ko govori isti jezik kao ja. U hotelu sam upoznala Suzanu i zajedno smo krenule u šetnju gradom. Bilbao je divan grad, smješten u Baskiji, na Sjeveru Španije. Kroz grad protiče rijeka Nervion na čijim je obalama smješten Gugenhajm muzej, možda najpoznatji simbol grada. Interesanta stvar je da u Bilbau od rođenja djecu uče da navijaju i volie svoj fudbalski klub, pa su svi balkoni i prozori prepuni zastava.
Naredno jutro agent je došao po nas u 7h i odvezao nas do luke gdje smo se trebale ukrcati. Sam osjećaj kada se približavate brodu je mješavina straha, neizvjesnosti i uzbuđenja. Prolazimo kroz carinu, penjemo se prema ulazu, tu mi uzimaju torbu, pregledaju me, žele dobrodošlicu. Supervizorka dolazi i vodi me kroz labirint hodnika do offica gdje mi daju ključ od kabine, uzimaju pasoš, ugovor, a onda idem sa glavnom po uniformu, pa tek onda u sobu.
Supervizorka mi daje 10 minuta da se presvučem i malo osvježim. Poslije doručka me vodi i upoznaje sa poslom i brodom, koji je zapanjujuće veliki. Srela sam i djevojku koju sam upoznala na intervjuu i s kojom sam se sprijateljila još u Zagrebu. Nakon što nju vidim, osjećam se malo bolje.
Prvi dan sam provela trčeći sa posla na trening, pa do offica, pa opet na trening. Cimerka mi se nije nimalo sviđala, bila je vrlo neljubazna prema meni jer sam joj uzurpirala prostor, a takva je ostala i narednih par dana. Moje prve dane na brodu je obilježila usamljenost, umor, strah, suze, želja da se vratim kući, modrice i prve napojnice. Nakon par dana sam promijenila kabinu i nova cimerka mi je Marie sa Mauricijusa, žena koja je mnogo patila u životu, ali koja je došla ovdje jer želi osigurati bolji život svom sinu. Jako mi se dopala. Dala mi je nekoliko pametnih savjeta kako preživjeti brod. Ali, kao i svaka oluja i ta prva (brodska) je morala da prođe.
Hamburg
Danas je potpuno drugačije. U početku sam radila kao trainee, a sada imam svoju sekciju. Nakon sedam dana treninga, 1. juna smo došli u Hamburg na Dry Dock. Tu smo bili 16 dana i bilo je sjajno. Radiš od 8 do 18h (nekad do 16h) i onda si free. Kada izađeš sa broda ideš kroz podvodni tunel i onda dolaziš u četvrt Sao Paolo. To je četvrt prostitutki, striptiz barova i partijanja. Za mene koja dolazim iz jedne dosta tradicionalne sredine, sve to je bilo zanimljivo. Stalno sam se pitala zašto te djevojke rade kao prostitutke u Njemačkoj u kojoj je socijalni sistem dobar. Odgovor nisam dobila.
Za vrijeme dry docka sam upoznala mnogo ljudi od kojih su neki danas moji dobri prijatelji. Ali opet, nažalost, dvoje od njih odlazi kući jer ne mogu izdržati ovaj tempo. Nekad se i sama pitam hoću li se i ja slomiti i odlučiti da se vratim kući?! Nikad za svojih 25 godina nisam radila toliko naporno. Studirala sam i radila pomalo honorarno, ali nikad fizički posao, koji zahtijeva saginjanje, ribanje, namještanje posteljine u koju mogu stati pet puta i sve to skupa ponekad po 13h dnevno. Nekad se i sama pitam odakle mi snaga?! Ali drži me motivacija da zaradim novaca i vidim svijeta.
Honfleur, Francuska
Ali, ovo i nije neki život sve u svemu, ako si stalno na brodu. Radiš, jedeš, radiš i onda jedeš, pa opet radiš, pa spavaš. A nikad se ne naspavaš. Ustaješ u 6h ujutro, u smjenu se moraš upisati u 6 i 45, pa si free nakon 2h. A onda opet u 6h uvečer moraš u noćnu smjenu, pa do 22h. Ali kada se sjetim da u mojoj zemlji ljudi rade isto toliko za neku siću, znam zašto ću izdržati ovdje. Za par hiljada konvertibilnih maraka mjesečno, sve ću izdržati. Naravno pored novca prednost je što imam koliko-toliko vremena obići i gradove koje posjećujemo. Tako da sam do sada vidjela Bilbao (Španija), Honfleur (Francuska), zatim Hamburg (Njemačka), Helsinki (Finska), Sankt Petersburg (Rusija).
Saint Petersburg
U Saint Petersburgu sam imala sreću prisustvovati izložbi “United Buddy Bears” pod motom «Moramo bolje upoznati jedni druge, da bismo se bolje razumijeli, više vjerovali jedni dugima i živjeli u miru», na svojoj svjetskoj turneji promovisali su život u miru i toleranciji. Oko 140 buddy medvjeda -a , visokih oko 2m predstavlja 140 zemalja priznatih od strane Ujedinjenih Naroda.
Bila sam presretna kada sam ugledala našeg bosanskog medu.
Moja velika ljubav su putovanja. Davno sam sebi zacrtala da želim vidjeti cijeli svijet i sada to imam priliku učiniti. Kako bih inače vidjela sve ove gradove?! A opet koliko god ljudi teško bilo ovdje ima i ljubaznih članova posade koji ti uljepšaju dan kada ih vidiš. Moja cimerka Marie, zatim moja buduća cimerka, najbolja drugarica i saradnica na istom deku Ana Marija, uvijek nasmijani doktor, simpatični cvjećar, moj gej prijatelj Jonas iz Brazila, svi Filipinci koji te uvijek rado pozdrave i uvijek su nasmijani (bez obzira što su ovdje diskriminisani, pa jedini rade po 8 ili 10 mjeseci, a onda mogu na odmor, dok npr. inžinjer iz Francuske radi 4 mjeseca, pa ide na odmor). Ali sa druge strane većina ljudi ovdje ima veoma tužne priče iza sebe, propalo djetinjstvo, propalu mladost, brak, malu djecu, bez posla, bez škole, bez ičega. Sada vidim koliko sam ustvari sretna. Ja sam jedna od rijetkih ovdje koja je došla čisto da zaradi novac i da putuje. Drugi uopšte nemaju izbora i to je veoma tužno. Jer brodski život je vrlo težak i naporan, ali dok ga ne probaš ne možeš znati kako je.
Dijana Mirojević, Furaj.ba
