Nemoguće je doći na kultnu Baščaršiju a ne posjetiti Morića han, koji pored obližnje Begove džamije kao i Gazi Husrev-begove medrese također pripada Gazi Husrev-begovom vakufu. Čari koje donose sa sobom starinski objekti osjete se čim priđete ulazu u unutrašnje dvorište na ovim prostorima posljednjeg sačuvanog karavan-saraja.
Dašak starog i novog doba
Nekoć konačište za učesnike karavana, danas je Morića han renomirani arhitektonski spomenik i poslovno-trgovački centar čije se poslovne djelatnosti uklapaju u sami historijski ambijent. Središte avlije krasi drvo lipe. Okolo, gdje se odvija društveni život, smješteni su nacionalni restoran, bosanska kafana i radnja orijentalne robe. Dok s desne strane poglede mame skupocjeni ćilimi i druge unikatne kućne dekoracije, na lijevoj strani dominira duši privlačna jednostavnost. Tome doprinosi pažljivo probrani namještaj ugostiteljskih objekata i sama atmosfera koju stvaraju ljudi i muzika.
U unutrašnjost bosanske kafane ulazite kroz manja, dopadljiva vrata sa zvekirom. Ispred njih su stolovi, sećije i stolice u tradicionalnom stilu i bojama. Iznad se pruža drveni plafon dekorisan tepisima i ponjavama, a na različitim mjestima postavljeni su drveni stubovi između kojih se šire note pretežno duhovne muzike. Iz ove perspektive vidi se poleđina jednog od dva stubišta koja vode na sprat Morića hana, gdje se nalaze različite poslovne kancelarije.
Karavan-saraj za 300 putnika i 70 konja
A sada se vratimo u prošlost dočaravajući Morića han u njegovom prvobitnom izdanju. Na konak je ovdje svojevremeno mogao doći karavan od čak 300 putnika, koje su na spratu čekale spremne musafirske sobe, i 70 konja koji su bili smješteni u prizemlju. Karavan-saraj je imao i jednu zajedničku prostoriju za razgovore uz kafu. No, ona je s vremenom postala mnogo više od toga, važno mjesto u gradu koje će biti kasnije spomenuto i u sevdalinci, jer su se u njoj često okupljali prvaci grada održavajući sastanke, a bila je i mjesto za skupštine obrtnika.
Koliko je putnika stiglo, a koliko otišlo, uvijek je znao handžija po kojem je han u narodu dobijao svoj naziv. U 17. vijeku bio je to Hadži Beširov han, dok je Morića han prozvan u prvoj polovini 19. vijeka po njegovim prvim zakupcima Mustafi-agi Moriću i njegovom sinu Ibrahim-agi.
Inače, za ovu vrstu konačišta na samom početku bio je rezervisan isključivo pojam karavan-saraj. Hanovi su već bili manja prenoćišta poput običnih kuća bez unutrašnje avlije, ali u njima su putnici mogli također dobiti i hranu za razliku od karavan-saraja gdje su je morali sami sebi obezbijediti. U drugoj polovini 18. vijeka termin karavan-saraj kod nas iščezava, a han se počinje koristiti za obje vrste konačišta.
Putujući kroz vrijeme, Morića han je uspješno hvatao korak s novim doba. Na taj način među njegovim zidovima ostao je sačuvan život u svojoj punoći. Ljudi dolaze i odlaze, kao i nekada, samo s drugim razlozima.
Kasno prođoh kraj Morića hana,
sretoh Ajku u t’jesnu sokaku.
Ja joj rekoh i dva i tri puta:
bona Ajko, skloni mi se s puta.
Nešće Ajka da se skloni s puta,
zapeše mi kopče od čakšira,
za njezine džamfezli dimije.
