Morića Han

Morića Han

Morića han, mala čaršija u starom dijelu Sarajeva. Čudno je zaista, kako u svoj toj kaldrmskoj oblasti kroz posve mali kameni prolaz vas dočeka svijet za sebe. Nije u pitanju neka moderna arhitektura nego baš naprotiv, u Morićima kao da je vrijeme stalo.  Ibrici, ćilimi, mala drvena vrata na Divanu i ostalim objektima kroz koja se mora dobro sagnuti da se prođe, sećije i veliko drvo na sredini. Posebno se izdvaja ljeti kada su vani visoke temperature a u Hanu je i više nego prijatno, vjetar rashlađuje niotkud.

morica_han

Morića Han, kad je tek podignut krajem XVI ili početkom XVII vijeka mogao je primiti 300 putnika i 70 konja. U to vrijeme karavan-saraji su bile velike građevine sa unutrašnjom avlijom potpuno zatvorenog tipa za smještaj kompletnih karavana (karavan-saraj = dvor za karavane) u kojima su putnici mogli samo prespavati dok su hanovi bili manja konačišta bez unutrašnje avlije u kojima su mogli dobiti  i hranu. Handžijina soba je bila iznad samog glavnog ulaza kako bi mogao da ima slobodan pregled putnika koji dolaze i odlaze. Prizemlje hana je služilo za smještaj konja i robe koja se odlagala u magaze, a na spratu su bile musafirske sobe i jedna velika prostorija kao zajednički prostor za razgovore uz kahvu gdje su se okupljali trgovci, zanatlije i gdje su se  često održavali sastanci sarajevskih prvaka kao i skupštine sarajevskih zanatlija.

Hanovi su  u to vrijeme dobivali ime po handžiji ili po zakupcu, tako da je ovaj objekat kako ističe putopisac Evlija Čelebija još 1659. godine bio poznat pod imenom Hadži Beširov han koji je tada bio handžija Gazi Husrev-begovog vakufa. Današnje ime je dobio u prvoj polovini XIX stoljeća po njegovim prvim zakupcima; Mustafa-agi Moriću i njegovom sinu Ibrahim-agi Moriću.

Morića Han je u prošlosti  više puta gorio, ali je uvijek obnavljan u gotovo istoj arhitektonskoj koncepciji. Posljednji put jako je stradao u požaru decembra 1957. godine.

4273797-han_ging_out_for_a_coffee_sarajevo-1

Morića han je posljednji sačuvani karavan-saraj na našim prostorima i postao je tako  značajan da je ušao i u sevdalinku.

Kasno prođoh kraj Morića hana,

sretoh Ajku u t’jesnu sokaku.

Ja joj rekoh i dva i tri puta:

bona Ajko, skloni mi se s puta.

Nešće Ajka da se skloni s puta,

zapeše mi kopče od čakšira,

za njezine džamfezli dimije.

 

SHARE
Prethodni članakLatinska Ćuprija
Naredni članakNarodno pozorište