Mušina kafana – Sarajevo se njome ponosilo

    Mušina kafana – Sarajevo se njome ponosilo

    Svaka kafana u Sarajevu ima svoj specifkum. Iznad Višegradske kapije prema Zmajevcu na obronku kanjona rijeke Mošćanice bila je kafana “Kod Muše” ili kako su je Sarajlije drugačije zvali “Mušina kahva”.

    Foto: Twitter

    Piše: Selver Porča

    Imala je nešto što druge sarajevske kafane nisu imale. Ispred kafane do vrata udubljeni kamen (stupu) u kojem se nekada tucala pržena kahva. Teškim mesinganim tucanikom udarano je po zrnima kahve i mljelo ih. To je bila svojevrsna muzika u ritualu ćejfa ispijanja prave kahve.

    Pogled na krajolik prekrasan, posebno na dolinu rijeka, gdje se Mošćanica ulijeva u Miljacku. Vijugaju, ne vide se od brda što ih dijele kao u igri da bi se u nizini bacile jedna drugoj u zagrljaj.

    Nekada se jedan krak rijeke Mošćanice odvajao i tekao kroz avliju Mušine kafane, stotinjak metara iznad Mošćanice. Tu se hladila kokta i šabesa. Dalje je tekao niz Vratnik, niz Mline i ulijevao se u Miljacku. Postoji legenda o ovom kraku. U 16. vijeku sarajevski sandžak-beg namjerio je prevesti vodu preko posjeda jedne žene. Ona nije dozvoljavala, ali je on obećao da će voda teći samo noć i dan. Naravno prevario je, jer se noć i dan stalno smjenjuju. Tekla je godinama.

    Nedaleko od izvora Mošćanice u Faletićima Sarajlije su išle na teferič pokraj rijeke. Veliki bagremovi i jablanovi davali su hlad.
    Sada je obala nepristupačna, ograđena žicom privatnih posjeda. Uzurpiran je prilaz rijekama. Posebno onom prostoru koji pogoduje za izlet. U ovom vremenu Sarajlije su stješnjene sa izletničkim mjestima. Taj problem je veoma izražen, posebno za one koji nemaju automobil.

    Foto: Twitter

    I ne želeći upasti u sjetu i nostalgiju za prelijepim izletištima oko Sarajeva, pogled sa ruševine Mušine kafane neodoljivo vraća sjećanje kako se pila kahva i eglenisalo. Malo bi ko došao u Sarajevo a da nije doveden da vidi ljepotu kafane. Sarajevo se njome ponosilo.

    Mušina kafana je spaljena i porušena granatama agresora. Ostao je samo dimnjak, nakrivljen, koji se uspio oduprijeti rušenju i paljenju kafane. Nedavno se i on strovalio.

    Nije ostalo nikakvog traga Mušine kafane, kao da nije ni postojala, godinama. Moglo bi se reći da je bila građevina – muzej. Omiljeno sastajalište kahveđija, meraklija. Puna mahalske intime skrivala je tajne mnogih ljudi koji bi znali provoditi po cijeli dan u njoj. Nit su oni smetali domaćinu, a ni domaćin njima. To nije bila samo kafana, nego neka vrsta musafirhane.
    Kafana kao da je izvirivala ko će se pojaviti kroz kulu. Svakom je pružala odmor i uživanje.

    Sjećam se da sam u kinu gledao žurnal u kojem je bio prikazan ambijent Mušine kafane. Ljudi sjede u raznim nošnjama, ispijaju kahvu, čaj, jal šmreku, šabesu, koktu… Puše. Ne čuje se ni jedna riječ. Dim se koluta. Samo ponekad iz dijelova kafane jekne:
    Jah….

    Pa opet malo prođe vremena, a onda…jah… jah…
    Dolazi iz duša ljudi kao katarza nekog razmišljanja.
    Ili kao neki odušak iz grudi.

    Nedavno sam čuo pjesmu u interpretaciji dva poznata naša muzičara Seje Huseinbegovića i Nedžada Imamovića:

    Afedersum*…afedersum
    Samo ti znaš vakat pravi
    i potrefiš kad je vrijeme
    pravoj, dobroj, crnoj kahvi.
    Afedersum…afedersum,
    misli si mi pogodila,
    uvijek se u akšame,
    pjesma čula, kahva pila.
    Baš mi je nešto merak,
    baš mi se kahva pije,
    dok ja uz strune sviram,
    neka se voda grije.
    Neka se miris širi,
    neka se pjesma čuje
    i kad se kahva pije
    duša mi miruje.
    Afedersum…afedersum
    samo nek se kahva pije,
    pa ako se i ohladi,
    vruće su joj mušterije.

    Ona me neodoljivo podsjeća na ispijanje kahve u Mušinoj kafani.
    Malo je poznato da se nekada u kafanama slušao pjevač, uz pratnju gusala. Pjesme su bile epske i lirske. Narod bi slušao i sam prenosio neke tekstove u druga mjesta po Bosni. Pjevalo se dugo i bila je potrebna pauza da se malo osvježi i kahva ispije.
    I na početku i kraju pjesme pjevač bi počinjao sa rečenicom. “Gdje bijasmo, gdje li ostadosmo” i nastavio pjevati dalje…
    Sjećanja na ovu kafanu pomalo blijede.
    Ne bi valjalo da se potpuno izgube.
    Mušina kafana je jedan dragi kamen u nisci sarajevskih objekata bosanske kulture.
    Objekat koji nam nedostaje.
    —————-
    Afederosum* (oprostite)