Na prvi pogled jedan sasvim običan restoran

    Na prvi pogled jedan sasvim običan restoran

    U samom centru Ljubljane pješačka je zona. Ugodno mjesto gdje uz riječicu Ljubljanicu prolaze ljudi iz cijeloga svijeta, ulaze u brojne kafiće, suvenirnice ili u vinarije. U svakom slučaju ugodno mjesto kako god okrenuli.

    No u tom spletu uličica nalazi se jedan na prvi pogled sasvim običan restoran. Njegov naziv „Druga violina“ isto tako na prvu ne sugerira ništa. Ali kad otvorite njegova vrata, ugodno se smjestite i naručite jelo shvatiti ćete da se nalazite u restoranu u kojemu su zaposlene osobe s posebnim potrebama. Osobe kojima rad daje osjećaj pripadnosti i zadovoljstva umjesto dobro poznate margine s kojom se susreće svatko tko je drugačiji.

    Sve je pokrenula Valerija Bužan

    Začetnica projekta voditeljica je centra za osposobljavanje djece i odraslih Valerija Bužan. Svako jutro ona dan započinje sa smiješkom jer zna da je u svojih gotovo 30 godina rada dala sve od sebe i uradila uistinu mnogo.

    Sjeli smo u restoran „Druga violina“ i naručili čašu vina koju je donio momak imenom Blaž. Nesvakidašnji je prizor vidjeti osobu s Downovim sindromom kako vas poslužuje. I na sam spomen imena Downovog sindroma pitamo se: bismo li to trebali napisati, jel to korektno?

    Upravo micanje s margine društva glavni je cilj zapošljavanja osoba s posebnim potrebama. Rušenje tabua i upoznavanje društva sa slučajem u kojemu se ti ljudi nalaze.

    –  U restoranu ih trenutno radi 28. Radi se u smjenama i ne rade svi svaki dan. Imamo štićenika koji tek uče pa ih netko mora nadgledati, a imamo i one iskusnije koji se, kao što vidiš, sasvim savršeno snalaze sami – objašnjava Valerija s ponosom pokazujući restoran.

    Centar za brigu o djeci i odraslima Draga sve skupa broji 460 štićenika. U sklopu centra nalazi se škola za djecu s teškim smetnjama u razvoju, ali isto tako i radionice. Centar je vlasnik i nekoliko stanova koje odrasli štićenici koriste za život. Neki su dakle u centru samo preko tjedna, a vikendom odlaze kući, dok su drugi uz centar vezani cijelo vrijeme.

    –          Znate…kad se u obitelji rodi takvo dijete to je jedan ogromni šok. Roditelji su u konstantnoj brizi jer pitaju se kako će njihovo dijete živjeti kad njih više ne bude? Ovaj restoran samo je jedan od oblika ukljućivanja takvih osoba u društvo. – kaže Valerija.

    Osjećaju se korisno

    Centar se, kao i svi slični centri u svijetu, financira od strane države, ali i od općina iz kojih dolaze štićenici. Ministarstvo rada financira osobe s posebnim potrebama kad postanu punoljetni. Oni dobivaju 380 eura mjesečno i to bi se moglo nazvati invalidninom. No Valerija misli kako je nedovoljno samo davati im novac jer to je guranje problema pod tepih.

    –          Svakom je čovjeku potrebam rad! Osoba koja radi osjeća se korisno, sudjeluje u društvu, susreće druge ljude i druži se. Kad ovdje rade, oni osim tih 380 eura dobivaju i napojnice koje im dođu kao zgodni džeparac – govori Valerija dok čovjek imenom Blaž odlaže dvije čaše vina na naš stol.

    Blaž je osoba s Downovim sindromom i trenutno ima 35 godina. Valerija kaže kako ona i Blaž imaju dugu povijest jer poznaje ga od kad je bio dijete.

    Blaž kaže kako u restoranu radi 6 mjeseci i da je od tad preselio u Ljubljanu gdje živi u stanu.

    –          U stanovima ih živi  petero, šestero, a nekad i sedmero. To je još jedan način prema osamostaljivanju iako maleni nadzor uvijek mora postojati – kaže Valerija te dodaje kako sva zarada od restorana ide u financiranje daljnjih projekata poput spomenutih stanova.

    Takvih i sličnim projekata u svijetu naravno ima, ali u našoj regiji Druga je violina osamljeni svjetionik.

    Valerija je nešto slično vidjela u Engleskoj uočivši da u restoranu brze hrane rade ljudi s Downovim sindromom. Odmah se je bacila na posao i krenula u ostvarivanje nečeg sličnog  kod kuće.

    –          Prvi smo put sredstva zatražili prije 4 godine, ali bili smo odbijeni. Danas je taj projekt prepoznat i nadam se kako će takvih priča biti još. Roditelji su na svoju djecu ponosni jer su pronašli svoje mjesto u društvu, a sama djeca osjećaju se korisnima i jednakima.

    U restoranu ručaju studenti, ali i osobe iz javnog života

    Kako smo saznali restoran vrlo često posjećuju studenti jer hrana je vrhunska, a cijene pristupačne. Dolazi jako puno vegetarijanaca zbog čega postoji posebni vege meni.

    – Ljudi jednostavno žele pomoći, ali i dobro se najesti – konstatira Valerija.

    Osim toga svako malo u goste dođe i neka poznata ličnost. Prošle je godine u Drugoj violini, sa suprogom večerao i tadašnji predsjednik Slovenije Turk. Poslužio ga je Peter, još jedan štićenik centra Draga i zaposlenik restorana.

    –          To mi je bio najbolji doživljaj, kad sam poslužio predsjednika i njegovu ženu. – kaže Peter.

    Iako su se u početku mnogi bojali i govorili kako projekt neće uspjeti, Valerija je dokazala suprotno. Uz veliki trud i posvećenost poslu moguće je ama baš sve. Objasnila nam je i odabir imena restorana.

    –  U orkestru nikako ne možeš bez druge violine. Mi smo ta druga violina, ljudi s posebnim potrebama su druga violina. Drugo značenje je jednostavno glazbeno tj., posvećeno vrhunskom instrumentu violini.

    U Drugoj se violini iz dana u dan svira, pjeva i vrhunski se jede. Projekt je zaživio i raste iz dana u dan dok ga sve više ljudi prepoznaje i podupire.

    Mogli bismo ovdje primijeniti izreku koja kaže kako se stupanj razvoja društva prepoznaje po načinu na koji se odnosimo prema najslabijima. Tu svakako spadaju djeca, osobe starije životne dobi, životinje te ljudi s posebnim potrebama. Svi su oni dakle ovisni o drugima i teško da će svoje dane preživjeti bez pomoći društva, a društvo to smo naravno svi mi. Koliko ćemo se senzibilizirati i biti spremni proširiti vidike ovisi dakako o nama samima.

    Hrvoje Ivančić