Da me sad pitate gdje bih, da mogu, prvo otišla, rekla bih bilo gdje. Samo da krenem. Da krenem da spremam stvari, da pakujem kofer. Da križam spisak: – pasoš ✓- pare ✓- punjač ✓ -brufen ✓ – pare ‘zanedajbože ✓.
Pa da ne mogu, od uzbuđenja, zaspati cijelu noć. Da čekam u redu za pasošku kontrolu. Vječnost. Da mi na security checku zasvira senzor i zasvijetli crveno i da mi traže da skinem gumicu sa kose. Da polazak kasni, jer se u avionu nalazi sumnjiva prtljaga. Bez vlasnika. Aplauz pri slijetanju? Može, evo dva aplauza. Da mi prilikom presjedanja zaborave udariti štembilj, pa me na narednoj pasoškoj kontroli pitaju odakle sam ušla u njihovu zemlju. Na jeziku koji ne govorim. Da mi izrove sve stvari iz kofera i obavezno ga razvale. Da zapuše bura stoljeća i da ne znam hoće li uopšte biti leta. Da upadnem u gužvu, u taksiju, do hotela i brinem hoću li stići na večeru. Da jedva čekam vidjeti sobu, vidjeti pogled. Da prespavam doručak. Da zalutam. Da se nerviram. Da fotkam. Sve. Bukvalno sve. Da uživam. Da me sad pitate, da mogu birati, gdje bih prvo otišla… Na put oko svijeta bih prvo… ali iz Rima.
“Non manđare”
Na jednom od krstarenja mediteranom, moji roditelji su napravili višesatni izlet u Rim. To je značilo obilazak grada u rekordnom roku, te podrazumijevalo da se neka mjesta ne mogu stići posjetiti. Vodič je, između ostalog, planirao zaobići i Španske stepenice, ali kada su to čule dame iz ‘selo moje ljepše od Pariza’, napravile su opštenarodni haos jer, pobogu, ako nisi bio na tim stepenicama, kao da nisi ni bio u Rimu. Rekoše. Vodič ljutit i iznerviran promijeni plan i program i odvede ih tamo. Nisu oni vidjeli ni ‘Š’ od tih stepenica, jer su se eto baš te godine renovirale. O haosu koji je tek tad nastao, neću.
Da budem iskrena, ni ja ih nisam dobro vidjela, zbog gužve i traženja slobodnog mjesta za sjesti.
Nepisano mi je pravilo da prije svakog putovanja provjerim šta Nijemci kažu o tom mjestu, jer kao ‘oni najbolje znaju’, te su ‘savjetovali’ obavezno sjedenje na stepenicama i da baš tu, uz zalazak sunca, treba pojesti najbolju tjesteninu i sladoled. Poslušala sam ih. Nakon prvog zalogaja čula sam “non manđare”. Oh, kakav rasplet (ili zaplet). Sad ja postajem ‘dama’ s početka priče. Ne znam šta policajac govori, znam samo da sam prestala i jesti i fotkati. I treptati i disati. Fotka sa sladoledom, u stilu Audrey Hepburn, više nije ni dolazila u obzir. Kada sam malo bolje proguglala, vidjela sam da je tu zabranjeno jesti, i da nisam imala apdejtovane informacije.
U međuvremenu su zabranili i sjediti na Španskim stepenicama, pa sad definitivno trebam ponovo otići u Rim, da ih konačno vidim kako treba. Dok još nešto nisu zabranili… To sum up, ko je sjedio sjedio je, ko je jeo jeo je…
“Ako želiš dobru fotku, porani”
Rekla bih da je ovo osnovno pravilo kad si u Rimu, a pri tome vodiš uredan instagramski život. Treba računati i na to da ovo pravilo svi znaju. Poranim, i opet čekam u redu da real one influenserki dođe vrijeme za promjenu haljine i cipela, kako bih se mogla instalirati na njeno mjesto. Dugo je trajalo njeno fotkanje sa profesionalnim fotografom i svim popratnim rekvizitima. Detalja se ne sjećam, ali znam da je, između ostalog, dugo sjedila na zidiću najpoznatije fontane – ‘La Fontana di Trevi’. Kad je došao moj red, odlučim da ću imati bar dvije fotografije kako sjedim na zidiću fontane, u kaputu i bez kaputa, kad već nisam ponijela tri haljine i šest pari cipela, za promijenit. Fotku kako sjedim na zidiću nemam, ali zvuk zviždaljke još uvijek pamtim. O mom začuđenom pogledu iza naočala i crvenim obrazima, može se samo nagađati. Ni sad ne znam da li se tu smije sjediti ili policajki samo ja nisam bila za lajka. ‘Ako želiš dobru fotku, porani.’ Kažu. Kad sad pogledam svoje fotografije iz Rima, i nisam neki ranoranilac.
Ne propustite…
Najidealnije mjesto za smještaj je u dijelu grada Municipio Roma1, a ako vam se učini da je smještaj tu nešto skuplji, vjerujte, isplati se. Do Colosseuma, Španskih stepenica i Fontane di Trevi možete pješke, a samim tim ćete uštedjeti na prevozu.
Pustite da Rim vodi vas, zalutajte uskim ulicama, a u jednoj takvoj, via della Croce, pronaći ćete najbolju malu tvornicu tjestenine Pastificio Guerra, i za samo nekoliko eura pojesti najukusniju tjesteninu. Gelato je odličan na svakom mjestu, a moja najtoplija preporuka je Venchi Cioccolato e Gelato. Zaista jedna rapsodija okusa. Ukoliko ste kafoholičar koji, poput mene, voli kafe ‘sa pogledom’, pripremite se na koju stepenicu više, popnite se na Castel Sant’Angelo i ispijajte preukusnu kafu, sa pogledom na Vatikan.
