Stara narodna poslovica kaže “Prvi mačići se u vodu bacaju”. Međutim, nadao sam se da će za našu prvu ovosezonsku turu skijanja, onog turnog naravno, po Vlašiću vrijediti druga poslovica, koja kaže “Ko rano rani dvije sreće grabi”.
I zaista, ne samo dvije, nego stotinu, kako reče Gordan. Sunce cijeli dan, čist zrak, veličanstvena vlašićka prostranstva pod snijegom, duboki, prhki, suhi snijeg, prekrasan pogled na sve strane svijeta, čak do Cincara i Vitoroga, krasno društvo, zezancija i smijeh čitav dan.
To bi mogao biti sažetak dana provedenog na Vlašiću, ali bih dodao i Čupinu antologijsku misao “Bože mili, ja ljepote”, koja ipak najbolje opisuje tu divotu tik iznad debelog sloja magle i smoga koja guši čitavu Lašvansku dolinu.
A da će tako biti odmah smo se ponadali kada smo napustili magleno-smogovski sloj iznad Travnika na putu za Galicu. Sivo-bijeli krajolik sa karakterističnom crtom ceste za Galicu koja presijeca padine Vlašića, upotpunjen je prekrasnim plavetnilom neba bez oblačka, uz pogled na moćne Devečanske stijene na kojima se pri vrhu igralo nekoliko oblačaka, tankih i prozirnih, da ne bi puno remetili plavetnilo neba, ali da bi dali dozu potrebne mističnosti krajoliku i našem pogledu. Ne mogavši odoljeti izazovu, zaustavili smo se da ovjekovječimo taj trenutak i da upijemo prijeko potrebnu sjedinjenost sa majkom prirodom, poštujući njeno savršenstvo u kreaciji.
Na Galici nas prekrasna bjelina opčinjava. Zrake sunca se odbijaju sa bezbrojnih snježnih kristalića čineći nestvarnu igru u našim očima svakim pomjeranjem glave. Duboki snijeg predstavlja pravu mogućnost za testiranje naše snage i vještine dok idemo nepostojećim putem prema Devečanima i Šantiću. Nailazimo i na dosta visoke smetove snijega, što pokazuje svu jačinu vjetra koja je vladala ovim prostorima posljednjih nekoliko dana.
Naš današnji cilj je posjetiti jedan od najljepših vlašićkih vrhova, vrh Pavo, visok sitnih 1.807 metara, ali prekrasno obilježen i označen piramidom i planinarskim oznakama od naših prijatelja avanturista, imenjaka Babanovca. Već smo mi bili u posjeti kod njega, ali smo čuli da se posebno veseli posjeti kada padne prvi snijeg. Onda je posebno razdragan i svojim gostima podari prekrasno vrijeme i pogled do u beskraj.
Dok smo mu se približavali poslije raskrsnice ispod Devečana za Šantić, bio je sakriven paperjastim oblacima, kao da je pokriven debelim jorganom. Još je spavao. Smijemo li ga probuditi, mučilo nas je. Ali kada smo mu došli pod noge, kroz udolinu poznatog katuna, polako je počeo da se budi, da se umiva i rastjeruje koprenu oko sebe, kao da želi da kaže da dođemo, da je spreman da nas primi na svoja ramena.
Ne treba zaboraviti naglasiti i ljepotu vlašićkih padina i ostalih vrhova koji su bljesnuli kada smo se uspeli na sedlo između vrhova Pave i Čave, posebno najstarijeg Paljenika, sa poznatim relejom na njegovim plećima, koji je totalno okovan snijegom i ledom.
Prekrasno izgleda i Crni vrh, koji je zaista crn kada nema snijega, zbog crnogorice na njemu, ali sada djeluje tako pitom, tako nježan i bijel, kao da ne krije skloništa za brojne životinje, divlje i opasne. Jedino je u daljini nevidljiva Ljuta greda, neko je očito mnogo naljutio, pa se drži skrivena iza neke magle, ali su Police ljubopitljive, gledaju nas zajedno sa Kraljicom i vjerovatno se pitaju ko se to usudio kvariti tek smirenu površinu svježeg snijega po ovim prostranstvima.
Kako smo se teško probijali kroz duboki snijeg, sada nam se smiješno čini penjati se pješke, sa skijama na leđima, jer je jak vjetar otpuhao snijeg sa kamenom pokrivenih padina prema vrhu.
I konačno dolazimo do cilja, do našeg prijatelja Pave. Divimo se Čupinoj piramidi, slikamo se uz nju i slažemo se sa orijentacijom ploče sa oznakom vrha, jer je zaista najljepša slika sa pogledom na najviši vrh Paljenik.
Pogled na sve strane je očaravajući. Bjelina svuda unaokolo. Sve odiše iskonskom čistoćom. Posebno opčinjavaju bijele snježne livade Vlašića, brežuljci i njegovi najviši vrhovi. Kristalno čisti zrak omogućava pogled prema većini planina zapadno od Vlašića, preko Kalina, do Stožera, Plazenice i Malovana, a posebno se ističu piramide Cincara i Vitoroga.
Ostali bismo mi kod ovog pravog domaćina Pave dugo, ali njegove sjeverozapadne padine nas mame da se spustimo po njima, po djevičanski nedirnutom dubokom snijegu. Skidamo kože sa skija, učvršćujemo vezove i pancerice, pakiramo opremu i konačno uživamo u spustu ostavljajući vijugave tragove po leđima našeg prijatelja Pave. Snijeg je predubok, mekan, tako da ne možemo razviti punu brzinu, iako ima i strmih dijelova, no to ne umanjuje užitak prvog ovosezonskog ski-spusta.
Ali ko bi nešto mogao zamjeriti ovakvom prekrasnom i ranom početku sezone.
Klix.ba
