Nadina Imamović svoju sljepoću ne doživljava kao problem

Nadina Imamović svoju sljepoću ne doživljava kao problem

Nadina Imamović svoju sljepoću apsolutno ne doživljava kao problem i nikada, kaže nam, ne bi željela imati drugačiji život. Ne samo zbog odnosa prema svom životu, nego i odlučnosti koju pokazuje, ona je djevojka koja bi mnogima mogla poslužiti kao primjer kako osvajati i rušiti barijere.

Piše: Elma Zećo

“Moj svijet se ne razlikuje mnogo od svijeta ljudi koji nemaju vizuelno oštećenje. Jedina je razlika, u odnosu na ostatak društva, što se služim drugačijim tehnikama kako bih obavila određene aktivnosti. Recimo, više se oslanjam na čulo sluha i osjeta”, kaže buduća socijalna radnica.

Moj put

Iako je nadarena za jezike – odlično govori engleski i švedski – ipak je odlučila upisati Odsjek za socijalni rad na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Nadina, prije svega, voli pomagati ljudima, ali kroz buduću profesiju kao i sve druge osobe s invaliditetom želi ostvariti bolji, prilagođeniji život.

“Stanje u BiH i u razvijenim evropskim zemljama je neuporedivo, ali razgovarajući s mojim slijepim i slabovidnim prijateljima kako iz Švedske tako i SAD-a uvidjela sam da, bez obzira na činjenicu što žive u visoko razvijenim zemljama, još uvijek nisu u potpunosti zadovoljni onim što imaju kao osobe s invaliditetom. Kako je kod nas, svima je manje, više poznato”, govori Nadina, te nastavlja: “Moj stav je da se nijedan problem ne može riješiti sam po sebi. Prema tome, potrebno je uložiti mnogo truda kako bi se postigle pozitivne promjene, koje se, naravno, nikada neće odvijati onom brzinom kojom bismo mi to željeli. Pravi put ka postizanju dobrih rezultata ogleda se u što većoj integraciji osoba s invaliditetom u društvo. Kao budući socijalni radnik želim raditi na tome i čvrsto sam ubijeđena da i osobe s invaliditetom mogu mnogo doprinijeti našem društvu, samo je potrebno svima nama dati šansu.”

Osoba dinamičnog duha, Nadina putuje, skija, a bavila se i atletikom. Voli boraviti u prirodi i otkrivati nova mjesta.

“Dok sam bila mlađa, putovala sam s mamom, dok sada, uglavnom, putujem sama i avionom. Veoma sam opuštena, ali i oprezna. S obzirom na to da mnogo pričam, pretežno upoznajem nove ljude.”

I muzika je njen dugogodišnji hobi koji je njegovala pjevajući u različitim horovima, a danas je članica Kulturno-umjetničkog društva “Saobraćajac”. Uživa u sevdahu, jer on najviše odgovara njenom glasu.

“Pažnju posvećujem tekstovima pjesama i tome kakvu poruku šalju. Muzika je važan segment mog života. Veoma često mi pomaže da dođem do novih ideja i da dobijem još veću životnu inspiraciju.”

Pratim svoje snove

Veliki događaj u Nadininom životu zbio se odlaskom u SAD, gdje je boravila u okviru programa razmjene učenika. Tada je upoznala divnu porodicu i dobila svog psa vodiča, kojeg je sama trenirala, no nije ga ipak mogla povesti u domovinu smatrajući da društvo još nije naviknuto da pas može ući sa slijepom osobom u svaki objekat.

“S psom vodičem nikada se ne osjećate usamljenim. U odnosu na štap, pas može uraditi mnoge stvari, pronaći vrata, lift, predvidjeti opasnost. Moj pas je moj prijatelj. Ukoliko sam tužna ili zabrinuta, olakšanje mogu pronaći u igri s njim. Ljubav između psa vodiča i slijepe osobe jednostavno se ne može iskazati riječima”, kaže Nadina, koja svoje slobodne trenutke provodi u šetnji, čitanju, kvalitetnim razgovorima, a ponekad piše i o svom životu. Za učenje uvijek ima volju i sretna je što je na fakultetu okružena solidarnim profesorima i kolegama. Veliku podršku u obrazovanju i svakodnevnom životu daje joj također Udruženje slijepih Kantona Sarajevo.

“Ukoliko postoje udžbenici u elektronskoj formi, profesori mi ih proslijede. U suprotnom, knjige skeniram i uz pomoć govornih softvera iščitavam literaturu spremajući na taj način ispite”, pojašnjava Nadina svoj proces učenja.

Na kraju smo je pitali o čemu najviše mašta:

“Najviše razmišljam o svojoj budućnosti. Maštam o tome kako ću jednoga dana imati svoje radno mjesto i svoju porodicu; o tome da ću jednoga dana biti dobar primjer mlađim generacijama osoba s invaliditetom upućujući ih na koji način se boriti i postići željene ciljeve.”