Nasiha Kapidžić-Hadžić

”Ima struna u čovjeku što zabruje na riječ neku što nečiju suzu, boju, prepoznaju kao svoju”. Foto: Ilustracija Nasiha Kapidžić-Hadžić bila je jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih…

”Ima struna u čovjeku
što zabruje na riječ neku
što nečiju suzu, boju,
prepoznaju kao svoju”.

Foto: Ilustracija

Nasiha Kapidžić-Hadžić bila je jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnica za djecu. Pisala je poeziju, poetsko-prozne zapise i dramske tekstove, ali i kritike i eseje o dječijoj književnosti. Njeni stihovi i prozni radovi uvršteni su u brojne antologije i čitanke za osnovne škole, a izbor iz njenog pjesničkog opusa godinama je dio školske lektire.

Rođena je 6. decembra 1932. godine u Banjoj Luci, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje. Filozofski fakultet diplomirala je u Beogradu. Profesionalnu karijeru započela je kao profesorica u banjalučkoj gimnaziji, nakon čega je radila kao urednica Obrazovnog i Dječijeg programa Radio-Sarajeva. Potom prelazi u Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“, gdje je do penzionisanja bila urednica edicije za djecu i omladinu.

Iako je djelovala u različitim književnim formama, Nasiha Kapidžić-Hadžić ostala je upamćena prije svega kao pisac za djecu – jedna od najmaštovitijih i najnježnijih u bosanskohercegovačkoj književnosti. Njene dramske igre izvođene su na radiju i u pozorištu, a njeni tekstovi obilježili su odrastanje brojnih generacija.

Za svoj stvaralački rad dobila je niz nagrada i priznanja, među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada, Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, nagrada Zmajevih dječijih igara, nagrada „Veselin Masleša“ Grada Banje Luke, kao i dvije godišnje nagrade Izdavačkog preduzeća „Svjetlost“.

Nasiha Kapidžić-Hadžić  preminula je 22. septembra 1995. godine u Sarajevu. Njena rodna kuća u Banjoj Luci proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

VEZENI  MOST

Kad jednom dođeš u grad od lišća

da budeš najdraži gost,

vidjećeš kako obale travne

na ruci drže most.

 

Most vezan žicom svilenom, tankon

u sedam boja tkan;

ogledalo mu zelena rijeka,

a ukras sunčan dan.

 

Vjetar ga njiše ko voda čamce,

svezane u plićaku;

rojevi svitaca nad njim se pale,

pa blista i u mraku.

 

A pod njim čudni orkestar”ljeta,

s dva cvrčka u duetu,

oglašava se svake noći,

ljepši od svih na svijetu.

Divnim ga šumorom slave vrbaci

prepuni malih snova;

niko mu nije pjevao ljepše

od bijelih bagremova.

 

Kada nam dođeš u grad od lišća

da budeš najdraži gost,

preći ćeš i ti korakom lakim

vezeni, vitki most.

Facebook
Twitter
LinkedIn

MOŽE VAM SE DOPASTI

Kako provesti 8. mart: Od gala večeri u Sarajevu do planinske avanture

Kineska nova godina

POVEZANI ČLANCI