Ne pravi se pametan u vezirskom gradu

Ima jedna kuća gore iznad Lončarice i mezarja. Stoji i na prvi pogled nadgleda cijelu čaršiju. Razmišljao sam kako bi bilo lijepo kupit’ tu kuću i nadgledat’. Kuća jest’ na prodaju, ali zacijenjena je tako da se nikad ne proda.

Foto: Adnan Bubalo

Piše: Vedran JAKUPOVIĆ

Ima jedna slika koja se ukaže kad ulaziš u Travnik. Stijene, pa livada, pa tvrđava, pa munare, mahala, medresa, čaršija. Prvi put sam, da znam, u Travnik ušao sa zapada, a onda sam nekoliko godina kasnije ušao i sa istoka, što je kao logično s obzirom da Sarajevo iz kojeg bih ja trebao doći dođe nekako istočnije. I pokušao sam se sjetiti jesam li nekad ranije vidio tu sliku.

Znam, bio sam u Travniku, a ne mogu da vjerujem da sam slijep kod očiju, pa da ovo ne vidim. A u Bosni su najljepši ulazi s istoka ili juga. Biće da su Turci sebi uljepšavali dolazak u tamni vilajet. Da im bar prvi dojam bude očaravajući. Da prevare sami sebe. I uživaju u toj prevari bar nakratko.

Imaju i ljudi u Travniku. Travničani. Njih je teško opisati. Šta god da kažeš pogriješit ćeš. Jedina neosporna karakteristika svih Travničana je da imaju jedno Ć, a ne kao mi ostali smrtnici dva pa moramo razbijati glavu koje je gdje ispravno umetnut’. Kažu da je Travnik grad evlija i dželata. I nije ono da kad jednim omrkne drugim osvane, već djeluju zajedno, pa kako koga zapadne. Na jednoj strani ceste medresa, na drugoj zatvor, a ti pazi kuda ćeš hodat’.

Mahale su u Travniku kao po pravilu u brdu, jal’ osojno, jal’ prisojno. A zima je i osojno i prisojno. Kad se sastanu Vlašić, Lašva, Hendek i Plava voda nema sunca koje može ugrijati. Može ugrijati jedino ono nešto iznutra.

Ima i miris. Nekom je to miris pitice, koju vole porediti sa somunom, al’ im ne ide. Drugom je miris ćevapa, punomasnog, travničkog, i opet bez poređenja sa sličnim. Trećem miriše silina vlašićkog sira, kojeg na cijelom dunjaluku zovu travničkim, samo ne u samom Travniku. A meni je miris poda Šarene džamije. Ne znam je li to drvo, ćilim, nur ili sve zajedno, ali još se rijetko gdje može osjetiti taj miris. Posebno zimi kad se stisnu i drvo i ćilim i insani na ćilimima, a nur raširi.

Ima hronika. I ne prestaje se čitat’, a ni pisat’. Ne znam kad sam tačno postao dijelom travničke hronike, ali mi se otvorilo jedne jeseni sa sabaha kad mi po izlasku iz Šarene džamije priđe nepoznat čovjek – Selam alejkum hadžija, kako si, kako kući – propita za svakog ponaosob i ode, uđe kroz zamagljena vrata u pekaru, bezbeli po vruće kifle. Ili po one pitice. Odgovarao sam mu kratko, direktno jer u Travniku nemam običaj posebno pametovat’. Draže mi je slušat. A činim se i mudrijim kad šutim.

Ima jedna kuća gore iznad Lončarice i mezarja. Stoji i na prvi pogled nadgleda cijelu čaršiju. Razmišljao sam kako bi bilo lijepo kupit’ tu kuću i nadgledat’. Kuća jest’ na prodaju, ali zacijenjena je tako da se nikad ne proda. Ne može svako ni nadgledat’ ovu čaršiju. A nema ni potrebe.

Ima Jedan koji nadgleda. I sliku i vodu i mahalu i evlije i dželate i musafire. I na početku i na kraju.

Vedran Jakupović