Iza svakog časa stoje sati treniranja konja i volontera, kako bi bili spremni za sve situacije koje se mogu desiti.
Piše: Adisa Bečiragić
Diplomirana ekonomistica i certificirana trenerica terapijskog i spotskog jahanja, Nejra Pinjo, od djetinjstva je znala da će životinje biti važan dio njenoga života. Sa velikom strašću priča o početku ljubavi između nje i ovih prekrasnih plemenitih životinja.
Moj rahmetli otac Azem često mi je pričao o pustolovinama i seoskim trkama na kojima se natjecao sa svojim konjem Vihorom i tako na mene prenio tu ljubav. Moja majka, koja nije odrastala sa životinjama, živjela je realnost u kojoj je u stanu pronalazila mačiće ili štence koje sam „krijumčarila“, kako bih se brinula o njima. Imala sam prekrasno djetinjstvo, kaže Nejra za naš magazin, dodajući kako joj je dan kada se prvi put, kao osmogodišnjakinja, popela na konja bio jedan od najsretnijih u životu.
Daleko od bijelih mantila
Nejrina majka, tragajući za mjestom gdje bi Nejru upisala na časove jahanja, nalazi mali klub, a slučajnost određuje da je njegov vlasnik Enver Žiga, školski prijatelj Nejrinog oca, veliki zaljubljenik u konje, posebno u našu autohtonu pasminu bosanski brdski konj. Žiga je, naglašava Nejra, čovjek kojem trebamo zahvaliti što još uvijek imamo svog konja jer je najzaslužniji što je ta pasmina spašena od izumiranja.
Taj mali klub bio je adresa na kojoj je Nejra počela stasavanje u, ne samo vrsnu jahačicu, već certificiranu instruktoricu terapijskog i sportskog jahanja, što je krunisala inostranim certifikatima.
Moja najveća ljubav je terapijsko jahanje, a cerifikat za sportskog instruktora došao je kao prilika koju nisam htjela propustiti, kaže ova mlada žena te pojašnjava i ko su ljudi kojima ova vrsta terapije pomaže i na koji način:
Ova vrsta jahanja namijenjena je osobama s posebnim potrebama sa ciljem poboljšanja kvaliteta njihovog života i postizanja različitih terapijskih ciljeva. Terapija je popularna u svijetu i brojne studije svjedoče koliko je bitno da joj djeca i odrasli, kojima je potrebno, imaju pristup, kaže Nejra.
Na časovima određujemo cilj i važno je strpljenje. Jahači u prirodi rade sa instruktorom i volonterima, što je rad i na socijalnim vještinama jer im je nerijetko to uskraćeno. Možemo unaprijediti svaki aspekt njihovog života i to na leđima konja, daleko od bolnica i bijelih mantila.
Jahači ne odustaju lako
Nejrina profesija u našoj zemlji dijeli sudbinu mnogih drugih – potrebna je, ali nedovoljno cijenjena. Ove su aktivnosti svuda skupe i ovise o donatorima i pomoći države. Trudim se da časovi budu što pristupačniji, mada je teško jer nemamo puno toga, ali mi smo kraljevi improvizacije, pa ipak bude sjajno.
Istina, konstantna improvizacija umara jer sve što je učinjeno rezultat je napornog rada entuzijasta i dobrih ljudi. Iza svakog časa stoje sati treniranja konja i volontera, kako bi bili spremni za sve situacije koje se mogu desiti tokom časa, priča Nejra, koju kroz život vodi rečenica „Poslije pada otresi prašinu i ponovo se baci u sedlo“.
Jahači su hrabri i ne odustaju lako. To je važna životna lekcija koju vas nauče konji i jahanje, kaže. Sretna je jer se otvaraju novi klubovi iz kojih izlaze sjajni jahači, koji učestvuju na internacionalnim takmičenjima i ostvaruju sjajne rezultate.
Svaki odlazak u inostranstvo donosi nova znanja u BiH. Voljela bih kada bi država više pomogla jahačima da se usavršavaju jer ako smo ovoliko postigli bez prevelike podrške, zamislite gdje bismo bili kada se ne bismo morali brinuti za tehnikalije i finansije.
U mojoj edukaciji ključna osoba bila je Sanela Jenkins jer je mene finansijska prepreka gotovo spriječila da budem ovo što sam danas. Edukacije u ovom polju su skupe i, kad im dodamo troškove putovanja i življenja u drugoj zemlji, gotovo neostvarive. Sanela mi je, bez da me je poznavala, pomogla da odem u Ameriku. Promijenila mi je život i uvijek ću joj biti zahvalna. Moj novi san je biti još bolja i jednog dana omogućiti ljudima u Bosni da imaju pravi terapijski centar koji će se fokusirati na terapije sa životinjama.
