“Voljela bih tek da 2021. bude bolja od ove godine, da ostanemo zdravi i u zdravlju konačno prodišemo i skinemo maske, ali, sve moguće maske”
Razgovarala: Elma Zećo
Televizijskim novinarstvom plovi već 20 godina. To je ona, njena svakodnevnica, posao, dio života, navika, ljubav, a sve dok se bude osjećala sretnom, put kojim kroči preko dvadeset godina neće mijenjati.
Mali ljudi u velikoj misiji
Imali ste priliku da upoznate ljude iz različitih sfera života. Postoje li oni koji su Vas najviše dojmili?
– Najveći i najpozitivniji utisak na mene ostavljaju ponizni i skromni ljudi, često nesvjesni svoje i veličine svojih dijela. Mali ljudi u velikoj misiji da mikrosvijet mijenjaju na bolje i to vlastitim primjerom. Plašim se preambicioznih ljudi, koji u utrci za svojim i jedinim ciljem kojeg imaju ne vide i ne uvažavaju ništa i nikoga oko sebe. Izbjegavam ljude koji o sebi imaju savršenu sliku i misle da mogu sve, one koji nemaju osjećaje i empatiju, nego samo ambicije.
Kako se prema Vašem mišljenju gradi profesionalni imidž?
– Strpljivo, dosljedno, polako, stepenicu po stepenicu. Nadograđujući znanje i vještine uz uvažavanje drugog, drugačijeg. Dobar i profesionalan imidž se gradi godinama, a možete ga izgubiti u trenu poput sportiste koji godinama trenira, postiže dobre rezultate i onda zbog jedne loše utakmice, ili meča, postane omražen i stavljen na stub srama i gnjeva. Nepravedno je to, ali živimo u takvom svijetu i vremenu. Valja se izboriti s tim.
Kakav odnos imate prema mlađim kolegama, te šta je Vama najviše pomoglo u novinarskom sazrijevanju?
– Ukratko i konkretno, kao i u mom profesionalnom rastu i sazrijevanju, nisam nametljiva, ali ako vidim da im treba ili zatraže pomoć, savjet ili potporu, uvijek ću, zaista, rado pomoći. Nikad nisam voljela da mi neko sjedi ‘nad glavom’ i ‘popuje’. Držala sam se i promatrala sa strane, učila od najboljih i uvijek pitala za savjet samo one za koje sam bila sigurna da će mi dobronamjerno pomoći, a ne se podsmijavati. U svakoj novoj generaciji imate ljude koji imaju želju, ali nemaju znanje, takvi najviše sami sebi mogu pomoći usavršavajući se uz iskusnije kolege i njihove savjete. Drugu skupinu čine oni koji nemaju talenat, ali imaju želju i znanje. Takvim treba mnogo truda da nadomjeste nedostatak talenta. Postoji i treća kategorija, to su oni što nemaju znanje, ali imaju talenat i ogromno samopouzdanje. E, tih i takvih se čuvajte, oni su najopasniji!
Bezuvjetna podrška, ljubav i zaštita
Majka ste Leona, koji Vam je promijenio život. Kojim odgojnim metodama se rukovodite i šta Vam je kao roditelju najvažnije?
– Kao i svakom roditelju najvažnije mi je da Leon bude zdravo i sretno dijete, koje će izrasti u poštenog i dobrog čovjeka koji cijeni i sebe i druge. Koliki je izazov u današnjem vremenu i okruženju odgojiti dijete kada opasnost vreba iza svakoga ćoška, veoma dobro znaju svi roditelji. Ponekad u zanosu i idealiziranom svijetu posegnem za toliko hvaljenim skandinavskim modelom odgoja djece, međutim, kada vidim da je vrag odnio šalu i izbrisao granice između djeteta i roditelja, vratim se na model s jasno definiranim granicama, pravilima, odgovornosti, pravima i obavezama, nagradama, ali i primjerenim kaznama. Poštujem njegov karakter, on je veoma energično i živahno dijete, no prevelika sloboda kojom dijete gazduje veoma brzo može preći u anarhiju, a to kao roditelj ne želim.
Vi ste rano ostali bez oba roditelja. U kojim slikama ih se uvijek sjećate?
– U mojim ranim dvadesetim prvo je umrla moja mama, a nekoliko godina kasnije i tata. U trenutku spoznaje da ih više nema, osjetite se kao sami na svijetu. Teško je opisati osjećaj kada shvatite da vas njihove ruke više nikada neće zagrliti, da vas neće poljubiti. S njima, jednostavno, ode jedina bezuvjetna podrška, ljubav i zaštita. Shvatite da vam mama više nikada neće napraviti najukusniju tortu za rođendan, 100 puta izmjeriti temperaturu kad ste bolesni, servirati najbolju juhu da vas okrijepi. Otac vam nikad više neće reći: “Možeš ti to sine”, ili “Nemoj da čujem da te neko sekira”. Božići više nikada ne mirišu isto i nikad više neće. Ostane ogromna praznina, ali naviknete se živjeti. S godinama tu prazninu u sebi punim sjećanjima i ponosom što sam ih imala i što su bili baš takvi kakvi jesu – najbolji mama i tata na svijetu. Lakše mi je, jer znam da ih nisam razočarala i čvrsto vjerujem da bi i danas bili ponosni na mene.
Kakva osjećanja i iskustva su osvijestila i definirala Vašu životnu filozofiju?
– Filozofija se direktno naslanja na moj odgoj i ono što su me upravo roditelji naučili. Najvažnije je biti i ostati čovjek, jer uz dobrog čovjeka dolaze i dobra djela, zadovoljstvo, sreća i osmijeh. Tu filozofiju i nije uvijek lako pratiti, pogotovo ne u svijetu nepravdi i licemjerstva u kojem živimo. Svi se mi u životnim iskušenjima, ili suočeni s nepravdom, ponekad zapitamo zašto sam ‘obraz’, a ne ‘đon’. Obraz sam, jer se volim smijati, a ne gaziti.
Mnogo se igram
Uz čija djela odmarate svoju dušu?
– Posljednjih godina ponajviše uz djela i nedjela Leona Maka Veljovića (smijeh). Nažalost, zaista ne stignem čitati, ali se mnogo igram. Voljela bih sebi priuštiti neko lagano štivo. Mislim da sam sebi obećala, ili, iskrenije, izrazila nadu, da ću iduće ljeto na plažu konačno ponijeti knjigu, onako za svoj gušt.
Šta Vam pomaže u održavanju vitkosti?
– Ponajviše genetika, jer nisam baš fun tjelovježbi i fitnesa, a uz to sam i veliki gurman. U posljednje vrijeme to nastojim nadomjestiti intenzivnim hodanjem, trudim se dnevno prepješačiti 5 do 10 kilometara. To jako godi i osjećam se mnogo bolje. Mislim da ću nastaviti s tim, naravno uz adekvatnu prehranu, koja nije ekstremna u smislu strogih ograničenja.
S kakvim željama ulazite u 2021?
– Godina je zaista bila teška, pa su onda želje jednostavne i mnogo skromnije. Voljela bih tek da 2021. bude bolja od ove godine, da ostanemo zdravi i u zdravlju konačno prodišemo i skinemo maske, ali, sve moguće maske.
